Ja nikak nemrem skuzit roditelje koji se protive cijepljenju.... alo bre!?
kaj vam fali djecja paraliza i ostale nestale bolesti?
Ne kuzim
kaj se tice chemtrailsa.... Opet.... Alo bre!?
Ko to nas truje? Kako? Zaprasuju pojedince il kaj? Jel ti trovaci zive u atomskim sklonistima ili truju i sebe samo zato da bi otrovali druge?
GMO...... Ke? Krizanje kuruze i psenice izaziva rakove i skampe? Kaj je cijepljenje dvije razlicite vocke? To je GMO koji se koristi stoljecima..... Ak je to tolko lose svi cemo dobit rak od npr. nektarina koje su mutant od sljive i breskve. Kak su nastale tolke inacice zivota na svijetu, razne pasmine i podvrste zivotinja? Krizanjem! Kaj je krizanje? E pa eto genetski inzinjering.
i tak......

_________________

We Are The Borg
#VAMO V3, VAMO V5, eGo-C twist
# Ithaka, kayfun lite, oddy, T3s

Krenimo od početka, za cjepivo ne znam pretjerano ali siguran sam da ima nešto u tome.
Chemtrailsi hehehheh u pravu si to su nebuloze, jer i članak je takav,sad opet po 100000put govorim geoinženjering postoji,potvrđena je to.stvar.još od rata u Vijetnamu. Razloge ne znam,njihovi.su smanjenje globalnog zatopljenja...
GMO je genetski modificirani npr.kukuruz koji je otporan na sve,pa ga stoga forsiraju, no to je daleko od istine, jer nije otporan na ništa,te prodaju i kemikalije da bi bio još.otporniji, ali okolina se prilagodila tim otrovima tako da zapravo samo otrove konzumiramo bez k od kukuruza. Plus sjetimo se dobročinitelja koji je darovao puno kuruze za posaditi nakon poplava koje su pogodile nas i susjede. Sorry na točkama, pišem preko mobitela

_________________

Practice what you preach

"zašto kad pet puta kliknem na fajer tipku, mod više ne radi"

Da, i zbog svih tih otrova, zarazenih cijepiva i nezdrave hrane se prosjecni zivot ljudi digo sa 50 na 60 godina u zadnjih sto godina
Mislim da ne idemo dalje u povijest jer je prije dva soma godina bilo normalno riknut oko tidesete

_________________

We Are The Borg
#VAMO V3, VAMO V5, eGo-C twist
# Ithaka, kayfun lite, oddy, T3s

100godina hm,ne znam, ali mislim da tri koljena moraju proći.da bi.se.učinci.GMO.hrane.vidjeli, to su stručnjaci rekli,ne ja,tako da.eto,živi bili pa vidjeli

_________________

Practice what you preach

"zašto kad pet puta kliknem na fajer tipku, mod više ne radi"

Flux o cjepivu pogledaj ovdje: viewtopic.php?f=51&t=1581

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

I o cijepivu i o GMOu mozemo beskrajno raspravljat. Postoje "istrazivaci i naucnici" na obje strane, za i protiv, neki od nas vjeruju jednima, a neki drugima. Ima nas koji ne vjerujemo ni jednima nego si u glavi sami slazemo odgovore na takva pitanja navodeni vlastitom logikom.
Isto tako kako postoje "istrazivaci i naucnici" za i protiv parenja. Nisam ni na jednom forumu ni na fejsu vidio da se bilo ko od vas dvoumi kome ce vjerovat kaj se tice parenja koje je daleko manje istrazeno i od cijepiva i od GMOa......
Licemjerno?
hmmmmmm........ !?

_________________

We Are The Borg
#VAMO V3, VAMO V5, eGo-C twist
# Ithaka, kayfun lite, oddy, T3s

Tvrdnja da Hrvatska ove godine napokon izlazi iz krize jer će ostvariti rast BDP-a, po jednima od 0,5, a drugima od 0,8 posto, apsolutno je netočna. Kaže nam to prof.dr. Tihomir Domazet, ekonomski stručnjak i predsjednik Hrvatskog instituta za financije, te autor nekoliko knjiga i preko 100 znanstvenih radova, koji je prvi u Hrvatskoj, još prije deset godina, najavio krizu, i čiju nedavno objavljenu knjigu, u kojoj znanstveno analizira uzroke recesije i nudi izlaz iz nje, za svoje potrebe upravo prevode i Kinezi.

- Tek kada RH postigne rast od 5,4 posto može se reći da smo izišli iz krize i da smo na putu da do 2025. godine dostignemo 75 posto prosjeka Europske unije mjereno BDP-om po stanovniku. Do 75 posto je namjerno izabran cilj, jer iznad tog postotka svaka članica EU-a više uplaćuje u europski proračun nego što prima - pojašnjava prof. Domazet.

Naš sugovornik ističe šokantne podatke. U razdoblju krize, od 2008. do 2014. godine, bruto domaći proizvod je realno pao 12,6 posto, a izgubljeno je oko 250 tisuća radnih mjesta. Frapantno je da je BDP 2014. bio 7,7 posto realno niži u odnosu na BDP iz 1986. Nikada se u minulih 200 godina gospodarske povijesti Hrvatske nije dogodilo da u četvrt stoljeća nije bilo rasta.

Glavni uzroci krize su, tvrdi, neprimjeren prijelaz na novi društveno ekonomski sustav (tzv. tajkunska privatizacija), neodgovarajuća ekonomska politika, prelijevanje svjetske krize, te korupcija i neuvažavanje znanja u ekonomskoj politici.

- Kako niti jedna vlada do sada nije definirala njezine uzroke, to je jedan od glavnih razloga nerješavanja krize - kaže prof. Domazet.

On ističe i problem nejednakosti, koja se ne očituje samo u distribuciji dohotka, nego i u (re)distribuciji državne (nekoć društvene) imovine, velikoj nezaposlenosti, osobito nezaposlenosti mladih, kao i daljnjem rastu društvene nejednakosti što se prije svega ogleda u velikom broju građana koji imaju blokirane bankovne račune, nezaštićenim radnicima koji ne primaju plaće, te velikom broju umirovljenika s vrlo niskom mirovinom i mirovinskom sustavu koji je u kolapsu.

- Danas samo 55 posto izdataka za mirovine pokrivaju doprinosi. Posljedica toga je da jedan veliki dio društva ostaje obespravljen i nezaštićen, bez ikakva dohotka ili, pak, s nedostatnim dohotkom.

Prema Vašem mišljenju neutemeljene su tvrdnje da je privatno vlasništvo efikasno samo zato što je - privatno.

- Novi vlasnici do sada su uglavnom bili usmjereni na stjecanje imovine, a ne na stvaranje profita. Uz to, nedostaju im znanja kako povećati proizvodnju odnosno novostvorenu vrijednost.

Uočljivo je da su cilj sadašnje ekonomske politike fiskalni deficit i stabilnost cijena, a ne rast i zaposlenost.

- Dosadašnja fiskalna i monetarna politika bila je neelastična, a tijekom krize prorecesijska: proračunski prihodi su oko 41 posto, a izdaci oko 45 posto BDP-a s vrlo malim odstupanjima od tih prosjeka, a kao posljedica ekonomskog pada raste državni dug. Zaduživanje nije u funkciji rasta i zaposlenosti. I monetarna politika je prorecesijska, te proizlazi da ekonomska politika nema za cilj rast i zaposlenost. Međutim, mnogo je važnije, a to sam kazao u svojoj knjizi, da se ciljevi fiskalne i monetarne politika zadaju egzogeno. Primjena devizne klauzule vezana za švicarski franak samo je vrh sante. Sve to potvrđuje da je dugogodišnji pad BDP-a i zaposlenosti u RH posljedica navedene ekonomske politike.

Naši političari stalno ponavljaju da će inozemne investicije povećati proizvodnju i BDP, pa potom i zaposlenost i da će se tako riješiti kriza?

- To nije moguće. U staroj Jugoslaviji strani je kapital posjedovao pola industrije, a zemlja je bila na začelju Europe. Inozemne investicije već desetak godina su mit i alibi za neuspjeh ekonomskih politika.

U svojoj knjizi progovorili ste na sasvim drugi način o investicijama.

- Investicije ne ovise o štednji, to je pogrešno jer one povećavaju štednju. Radi se o zabludi i neznanju onih koji poistovjećuju gospodarstvo sa svojim kućanstvom gdje je štednja doista preduvjet investicija, na primjer, kupovina automobila. Osnovni zadatak politike nije kako povećati štednju, već kako povećati investicije. Uz to, danas nove investicije ne pokrivaju niti amortizaciju. U takvoj situaciji treba sustavno povećati investicije, a “privlačenje investitora” treba biti dodatno rješenje. Realna je mogućnost da se kreditnom ekspanzijom proizvodnja i investicije značajno povećaju, jer ekspanzija automatski smanjuje troškove i povećava potrošnju. Tu je posebna uloga države i HBOR-a, jer su banke u Hrvatskoj super likvidne, raspolažu s gotovo milijardu eura, a, na žalost, ne financiraju domaću proizvodnju.

Zbog izostanka ekonomskog rasta već sedmu godinu, javljaju se ideje o vladi kao velikoj koaliciji, vladi stručnjaka, o "uvozu“ inozemnih stručnjaka...

- To su ideje kako nešto postići, a ne što. Treba razlikovati sadržaj od metoda. Hrvatski sabor trebao bi, recimo, postaviti cilj da Hrvatska do 2025. godine mora dostići punu zaposlenost i razvijenost do 75 posto prosjeka EU mjereno BDP po stanovniku. To je optimalan cilj, jer je iznad tog postotka svaka članica EU više uplaćuje u proračun EU nego prima. Taj cilj od 75 posto prosjeka EU-a podrazumijeva da imamo 2,3 poena brži rast od Unije, a ako se tome doda očekivani rast EU-a od 1,5 posto i 1,5 posto rasta za rješavanje zaposlenosti i strukturnih problema, Hrvatska bi morala godišnje rasti 5,4 posto. Svima je jasno da postojeći ekonomski sustav i ekonomska politika to ne mogu postići. To, međutim, nudi novi ekonomski model, koji je dan u knjizi.

Kako će to jedna mala zemlja poput Hrvatske postići?

- Pogrešno je tvrditi da je Hrvatska mala zemlja i da ne može konkurentnošću i znanjem ostvarivati razvoj. Finska, Švedska, Norveška, Danska te Švicarska s brojem stanovnika su kao Hrvatska, ili tek nešto veće, a spadaju među 15 najuspješnijih zemalja svijeta. Kod njih gotovo nema korupcije, visoka je inovativnost i znanje u industriji. Što se tiče domaće pameti, često se ono što govore strani “eksperti” uzima kao svjetska mudrost. Beskrajno se citiraju neka beznačajna imena, a smjelo tvrdim da za naš sustav više vrijede iskustva Dubrovačke republike nego "prepisivanje" svih stranih iskustava zajedno.


Zabluda investicija

Ukupno inozemno zaduženje Hrvatske od 1995. do 2014. iznosi tisuću i 135,4 milijardi kn, što je oko 10 državnih proračuna od 2005 – 2014. g., a BDP iz 2014. g. je realno niži od ostvarenog 2005. godine. Dakle, investicija nisu doprinijele rastu, a niti zapošljavanju; usto, investicije su 2014. g. 43 posto realno niže u odnosu na 2008.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Bauk kruži Europom – bauk Amerike. To nije metafora, već gola militaristička stvarnost: vojni konvoj od stotinjak američkih oklopnih vozila već danima tutnji kroz zemlje Istočne Europe, na 1700 kilometara dugom putu od Estonije do Njemačke. Poanta tutnjanja je "pokazati našim saveznicima koji žive blizu medvjeda da smo mi ovdje", kako se izrazio zapovjednik američke vojske u Europi, čuveni veterinar Ben Hodges.
Pardon, čuveni general Ben Hodges.

Nakon što je konvoj promarširao Litvom i Latvijom, u utorak je prodro u Poljsku, a sutra će nagrnuti u Češku. Posjetitelji putujućeg cirkusa su oduševljeni, posebno u Poljskoj, gdje je konvoj dočekan ovacijama i cvijećem. Poljaci znaju da je Putin fašist i da su u tenkovima antifašisti. No, drukčiji se doček sprema u Češkoj: umjesto cvijećem i ovacijama, češki antiratni aktivisti najavljuju da će konvoj zasuti jajima i rajčicama. Draženje medvjeda, izgleda, ne prolazi kod češke publike.

"Američka procesija je nepotreban i opasno provokativan vojni manevar koji će samo podići međunarodne tenzije“, tvrde češki aktivisti, te dodaju: "Zadnji put kada su vozila ovako ulazila u Češku bila je riječ o sovjetskim tenkovima koji su 1968. došli ugušiti kretanje prema demokraciji. Ne želimo da takva vozila stranih vojski više ikada ulaze u našu zemlju".

Kako je iskazao naš umjetnik Vlado Martek, "Europa je pola Amerika, a pola Dostojevski“. Česi nisu ludi, pa da se odriču pola sebe: tko je lud odreći se Fjodora Mihajloviča? Slovački premijer Robert Fico nije član ove češke udruge, ali kao da jest: on vojnu prisutnost NATO-a u Istočnoj Europi uspoređuje upravo s intervencijom SSSR-a 1968. u Čehoslovačkoj. Što sad s europskom gungulom: tko je onda veterinar?
Pardon, tko je onda fašist?

Te slavne 1968. nisam bio rođen, pa za sovjetske tenkove na ulicama Praga znam tek iz povijesnih emisija. Od tenkovskih konvoja koje sam gledao u izravnom prijenosu, a da su bili posipani cvijećem, znam samo jedan: onaj koji je u ljeto 1991. iz Beograda kretao za Vukovar.

Ova se asocijacija kosi s dominantnom predodžbom hrvatskih građana o ukrajinskoj krizi, gdje se analogija s pokojnom SFRJ koristi u obrnutoj verziji: naši ljudi Putinovu Rusiju mahom poistovjećuju s Miloševićevom Srbijom, iz čega proizlazi da je borba Kijeva za cjelovitost Ukrajine isto što i naša borba s početka 90-ih za cjelovitost Hrvatske, dakle da je pobunjeni Knin iz 1991. isto što i pobunjeni Donjeck iz 2014., s tim da je Kninu pomagao Beograd, a Donjecku pomaže Moskva.

Svakako postoje elementi u prilog takve analogije, ali može i obrnuto: logičke vježbe radi, kušajte zamisliti Ukrajinu kao Jugoslaviju, Kijev kao Beograd, a Donjeck kao Zagreb.
Elem, lani u veljači ustanici su na Majdanu uličarski skinuli s vlasti legalnog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, kao što je Miloševićeva rulja 1988. i 1989. uličarski skidala s vlasti legalna rukovodstva Vojvodine, Kosova i Crne Gore.

Dalje, nakon toga u Kijevu su znatan utjecaj dobili radikalni nacionalisti koji slave ukrajinskog kvislinga iz Drugog svjetskog rata Stepana Banderu, predstavljajući ga kao antifašista, kao što su 1989. i 1990. u Beogradu znatan utjecaj dobili četnici koji slave srpskog kvislinga Dražu Mihailovića, također ga predstavljajući kao antifašista.
Potom, reagirajući na probuđeni srpski nacionalizam, mi smo u proljeće 1991. organizirali referendum o odcjepljenju od SFRJ i velikom većinom glasali za samostalnu Republiku Hrvatsku, kako su u proljeće 2014., reagirajući na probuđeni ukrajinski nacionalizam, i proruski pobunjenici organizirali referendum o odcjepljenju od Ukrajine te velikom većinom glasali za samostalne Narodne Republike Donjeck i Lugansk.
I konačno, nakon tog referenduma ukrajinska je armija stala raketirati proruske gradove na istoku Ukrajine, kao što je JNA nakon našeg referenduma stala raketirati hrvatske gradove.

Uza sve te sličnosti, postoje i razlike između naše borbe i borbe naroda Donbasa: naša leđa nije čuvao nikakav medvjed, niti ustanici iz Donbasa imaju pravnu osnovu za odcjepljenje od Ukrajine, dok smo mi imali onog tipa koji nam je Ustavom iz 1974. juridički omogućio samostalnost, a kojeg je naša predsjednica deložirala s Pantovčaka protiv volje Franje Tuđmana, kojeg ni mahniti nacionalizam nije sprečavao da javno prizna kako "bez Tita ne bi bilo Hrvatske", odnosno da bi "bez Titove antifašističke borbe Jugoslavija 1945. postala pročetnička monarhija".

No možda je predsjednica u pravu što prkosi Tuđmanu, jer postoje ozbiljne indicije da taj komunistički general nije znao pomusti kravu, tako da nije bio dobar fašist.
Pardon, nije bio dobar veterinar.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Ne znam da li bi se profesionalni povjesničari složili sa mnom, ali - ako mene pitate - mislim da postoji točno mjesto I datum kad je u zapadnoj Europi feudalizam osuđen na smrt. Taj datum je dan Svetog Krispina, 25. listopada 1415. godine, a mjesto gdje se to dogodilo malo je sjevernofrancusko selo koje su Englezi zvali Agincourt, a Francuzi Azincourt.

Na taj dan Sv. Krispina britanska vojska Henrika V. pobijedila je i masakrirala francusku plemićku konjicu u bitki koju će nešto kasnije ovjekovječiti Shakespeare u svom “Henryju V.”. Nakon što su Englezi pobijedili u bitki, masakrirali su sve zarobljene Francuze, u jednoj od mnogih povijesnih iteracija onog što ćemo kasnije upoznati kao srebrenički scenarij. No, bitka kod Azincourta nije ostala upamćena samo zbog Shakespearea, samo zbog kraljeva monologa o “onima koji će se sjećati gdje su bili na dan Sv. Krispina”, niti zbog jednog od tolikih besmislenih bratoubilačkih krvoprolića. Ostat će upamćena po tome što je ubila jedan način ratovanja, ali i jedan poredak koji je iz tog ratovanja proizlazio. Engleski i velški strijelci s dugim lukovima, uglavnom građani i - rekli bismo danas - “vojni obveznici”, masakrirali su tog listopada 1415. francuske oklopljene vitezove, feudalnu gospodu kojima je jedini posao bio da ratuju. Duga stoljeća društveni se poredak temeljio na tome da je postojao povlašteni sloj onih čije su povlastice proizlazile iz toga da su vojni profesionalci (vitezovi). Te 1415. njih su u bitki pobijedili - tehnički gledano - “amateri”. Ne znam hoće li se medijevalisti složiti s mojom interpretacijom, ali nakon tog dana feudalizmu je moralo odzvoniti: ako naoružani građani u ratu mogu pobijediti profesionalnu vojnu kastu, onda ni privilegije koje ta kasta ima više nemaju smisla.

U zemljama zapadnog kruga povijest građanskog društva i povijest demokracije išle su stoljećima pod ruku s poviješću ideje građana koji sudjeluju u (samo)obrani. To je ideja koju (poput mnogih liberalnih koncepata) sjajno ocrtava vestern. U trenutku kad zajednici treba obrana od tirana ili nasilnika, nekog Liberty Valancea, u vesternu nema nikog izvana koga biste pozvali na 911: umjesto toga, građani samo grabe puške i štite zajednicu, a onda kad to propuste učiniti, nastaje društveni skandal, kao u sjajnom klasiku “Točno u podne”. Dakako, ta ideja o građaninu koji brani vlastitu zajednicu doživjela je poput svih revolucionarnih ideja nezamislive zloupotrebe. U 19. stoljeću krvavo će je zloupotrebljavati mladi, zloćudni nacionalizmi, zloupotrebljavat će je i višenacionalna carstva, što je tema na kojoj su književne karijere izgradili Krleža i Hašek. Jednako su je zloupotrebljavali i komunizmi, koji su se od zapada do istoka jako razlikovali, ali im je nešto uvijek bilo zajedničko, a to je “doktrina o naoružanom narodu”. Ta doktrina u praksi se svodila na to da biste 15, ili 24, ili 36 mjeseci svog života poklonili molohu nacionalne sigurnosti, da biste se tamo “idejno-politički obrazovali”, ali i po potrebi gasili požare, evakuirali poplavljene, kopali vodovodne cijevi, brali jabuke u kombinatu te radili bilo što za što bi državi trebalo par tisuća besplatnih ruku. To je ono iskustvo koje moja generacija nosi s onog što se u Jugoslaviji zvalo “vojni rok”: JNA kao država u državi, besmisleno privilegirana i megalomanska, beskonačni politički dril koji je bio toliko anakron i tvrd da je generaciji iz serije “Crno-bijeli svijet” već bio groteskno smiješan. I da - na koncu - petnaest mjeseci kulturološkog šoka, u kojem biste spoznali da izvan vašeg socijalnog obzora djeteta s gradskog asfalta postoje nepregledne socijalne pustopoljine, da u zemlji u kojoj živite postoje ljudi iz sela bez asfalta, ljudi koji nemaju kupaonicu i koji u kupovinu u varoš idu s dvocijevkom. To iskustvo meni je bilo jako otrežnjujuće, a to iskustvo današnja “djeca s asfalta” nikad ne dobiju, premda žive u zemlji koja je i dalje puna proturječja.

Sve u svemu, služenje vojske u JNA bilo je ružno, prljavo i kafkijansko iskustvo koje u načelu ne želite nikome. To je valjda i razlog zašto su svi komentatori stariji od 40 skočili kao opareni kad je Kolinda Grabar Kitarović uzgred spomenula da bi Hrvati opet mogli pod “levu”. No, postoji u toj priči drugi sloj koji također valja imati na umu.

Naime, kao što je opća vojna obveza išla pod ruku s razvojem građanskog društva i demokracije, tako se ukidanje vojnog roka pojavljuje i kao uočljiv simptom postdemokracije. I mi Hrvati, kao i dobar dio Zapada, danas živimo u društvima za koja uopće nisam siguran koliko se više mogu zvati demokratskima. Da, postoje tu stranke, izbori i kandidati, vi tu kao nešto glasate, ali iz politike je ideologija istjerana odavno, a prostor mogućeg i dopuštenog beskrajno je limitiran, o čemu sada upravo na svojoj koži uče glasači grčke Syrize. Ozbiljne odluke donose instance na kojima mi kao građani nemamo gotovo nikakav nadzor, bile to rejting agencije, MMF ili pak HNS, UEFA i Olimpijski odbor. To je vrli novi svijet u kojem predstavnici građana ne mogu ni zakon o sportu donijeti bez blagoslova Platinija, a čak i tako ključne dokumente za našu budućnost, kao što je nacrt TIFF-a, ne smijemo dobiti ni na uvid. Ukratko, to je svijet u kojem se građane - kako je jednom napisao Žižek - sve više tretira kao kraljeve u skandinavskim monarhijama: oni su formalno “suvereni”, ali se njihov suverenitet svodi na to da potpišu što im se donese na stol.

Dio te priče o postdemokraciji je i ukidanje vojnog roka. Obranu zajednice - nekad domenu zajednice i građana - vi ste naprosto “autsorsali”, odnosno prepustili maloj grupi plaćenih profesionalaca. Prvi korak je tvorba profesionalne oligarhije, oligarhije koja (profesijski, ne klasno) odgovara francuskim vitezovima kod Azincourta. Drugi korak je doslovni “autsorsing”. Ako su ljudi koji štite zajednicu i ratuju profesionalci, onda zašto moraju biti u državnoj službi? Zašto naprosto ne biste i obranu dali na tržište, kao čišćenje prostorija, pisanje konzervatorskih elaborata, pisanje urbanističkih planova, elektrodistribuciju? Krajnja konsekvenca takvog razmišljanja su plaćeničke armije privatnih firmi poput Blackwatera koji odrađuju lavovski dio oružanog posla u Iraku i drugdje. Vrlo dobri film Kena Loacha “Route Irish” pokazuje “zgodne” nusefekte takvog ratovanja s plaćenicima. Nema grljenja i pozdravljanja u suzama na peronu. Nema donošenja neugodnih političkih odluka. Nema pogreba s trubama i zastavom kad netko pogine. Nema neugodnih izvještaja o broju mrtvih “naših dečki” u novinama. Nema - samim time - ni mirovnih demonstracija, hipija pod prozorom, nema Joan Baez da tambura s gitarom pred kampusom. Jedan od razloga zašto je antiratni pokret u doba Vijetnama bio tako jak bio je i taj što je doslovno svakome - vama, vašoj sestri ili susjedu - mogao biti izvučen datum rođenja te je doslovno svaki američki sin mogao završiti u Sajgonu. Dok je god tako bilo, odluka o ratu ili miru ticala se doslovno svakoga, što ju je činilo bitnom političkom odlukom. Danas kad u rat šaljete nekog Alvareza ili Ramireza, koji se u rat javio zbog zelene karte - ili zato jer je propala tvornica u Flintu, Michigan - rat vas se zapravo u osnovi ne tiče. U ratu ratuju oni koji su “sami to htjeli”, koji su se “javili”, što ima jedan razoružavajući efekt: umiruje vam savjest. I - da se ne lažemo - to nije samo američki slučaj. Zamislite mogućnost da vaše dijete, ili dijete vaših susjeda, može banalnom konskripcijom, “levom”, završiti u sjevernom Afganistanu. Posve sam siguran da bi tada bilo koji hrvatski mirovni angažman bio kudikamo češće na prvim stranicama novina. Društva imaju “čudno” svojstvo da odgovornije pristupaju ratu ako u tom ratu može poginuti i vaš nećak.
Koga mobilizirati?

Zbog svih tih razloga ne bih se rugao s idejom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o obnovi tromjesečnog vojnog roka. U nekom drugom, paralelnom svemiru mogao bih zamisliti koristi od te ideje - od obnove kulture volonterstva do tisuća besplatnih ruku koje bi spašavale poplavljene. Problem s inicijativom KGK nije u tome što bi ona opet htjela “podruštveniti” i “socijalizirati” obranu i zaštitu. Problem s njezinom inicijativom je u tome što ona nije dio nekog šireg konteksta. Bilo je, naime, u posljednjih nekoliko godina bezbroj slučajeva gdje se sadašnja predsjednica mogla zabrinuti što se važne društvene funkcije gase ili prepuštaju tržištu jer - “zna se” - više ih “ne smije” voditi država. U društvu koje ne namjerava više proizvoditi krvnu plazmu jer to nije posao države, nego tržišta, u društvu u kojem između dva najveća grada ne možete putovati vlakom jer HŽ za to nema dovoljno ljudi, cinično je “socijalizam” obnavljati samo u maskirnim uniformama. OK - ja sam za mobilizaciju. Ali, da možda - za početak - mobiliziramo strojovođe? Ili hematološke laborante?

Autor: Jurica Pavičić

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Bogati Hrvat iz Bolivije otkrio zašto novac ne želi uložiti kod nas


Većina će Hrvata za Boliviju reći kako je to zemlja trećeg svijeta u kojoj žive neobrazovani divljaci, u kojoj ljudi umiru od gladi, u kojoj se korupcija razvila do krajnjih granica, kojom drma suludi diktator Evo Morales i koja za ostatkom svijeta zaostaje 200 godina. Nije to baš tako kako se čini. Bolivija je zemlja s tisuću problema, ali u usporedbi s Hrvatskom i ne zaostaje previše. Zemlja je to koja ima nemjerljivo veći potencijal od Lijepe naše, prirodnog bogatstva ima na svakom koraku, vlastite proizvodnje koliko hoćeš, a radne snage proporcionalno po glavi stanovnika puno više nego mi, kao i puno manje ljudi treće životne dobi. Najveći problem Bolivije je što ili nisu sposobni iskoristiti svoj potencijal ili netko ne želi da se taj potencijal iskoristi, jer je zemlju s mnoštvom sirotinje puno lakše manipulirati.

I dok Hrvatska muku muči s problemom dvojezičnih ploča u Vukovaru, troši masne pare na sulude referendume i gradi fontane po Zagrebu, oni najbitniji problemi koji zapravo prijete njenoj egzistenciji ostaju duboko zakopani. A znate li što o Hrvatskoj misli jedan vrlo uspješan Bolivijac? Oni ga zovu Tomi Kulhis, a njegovo pravo ime je Tomislav Kuljiš. Da, naravno, podrijetlom je Hrvat, rođen je u Boliviji, a njegova obitelj ima pravo malo carstvo. Za početak da predstavimo njegovu obitelj.

"Povijest bolivijske obitelji Kuljiš počela je prije otprilike stotinu godina na otoku Visu kada je moj djed započeo proizvodnju vina. Bio je jedan od najistaknutijih proizvođača na cijelom otoku u razdoblju između dva Svjetska rata. Posao je dugo godina išao sjajno a onda se dogodila prekretnica. U zraku se osjećao dolazak II. Svjetskog rata, zavladala je velika kriza na tržištu vina. Djed je najveći izvoz imao u Austriji, koju je u tom trenutku pogodila velika neimaština, cijeli je posao u trenutku došao pod znak pitanja. Moja obitelj u potrazi za boljim životom počela je emigrirati. Prvi je domovinu napustio djedov brat. On je u Čileu pokušao nastaviti obiteljsku tradiciju, a potom je u La Pazu iskoristio priliku u građevinskom biznisu", ispričao je Tomislav i nastavio:

"I onda dolazimo na priču o mom ocu. Moj djed je bio sudionik I. Svjetskog rata u kojem je izgubio nogu, bilo je to traumatično iskustvo za cijelu obitelj. Hitlerove snage u Njemačkoj su jačale i moj je djed znao da se sprema nešto loše. U strahu da će njegov sin Mate, moj otac, završiti u novom ratu odlučio ga je poslati izvan domovine. Imao je rodbinu u SAD-u, Australiji i brata u Boliviji. Odlučio se za Boliviju iz sigurnosnih razloga. Amerikanci i Australci su tijekom prethodnog rata svoje imigrante slali u rat. Bilo je to 1937. kada je Bolivija bila potpuno drugačija nego danas. Kada je stigao u La Paz počeo je raditi u građevinskom biznisu sa ujakom, djedovim bratom. No, nije bio previše sretan tim poslom, pa se pokušao pronaći u nečem drugom. Tvornica obuće Bata zbog rata u Europi počela je svoje tvornice seliti diljem svijeta te otvorila tvornicu obuće u Cochabambi u kojoj je moj otac dobio posao. 1947. godine iskoristio je priliku i otvorio prvu trgovinu obuće u Santa Cruzu. Bilo je to vrijeme kada u gradu nije bilo struje, ljudi nisu imali pitku vodu u svojim domovima i nitko u gradu nije imao kožne cipele. No, Santa Cruz se počeo razvijati i mogućnost za zaradu bila je jako velika. Oženio se mojom majkom i počeo širiti biznis. Potom je počeo distribuirati hranu u SAD i Njemačku. Godine uspješnog biznisa s obućom zahvatila je kriza pa je svoj biznis prebacio na proizvodnju kože. I opet pogodio. Bio je to jedan od najbrže rastućih biznisa na ovom području."

Tomislav je rođen u Santa Cruzu 1962. godine, završio je koledž u Americi i odmah potom s 22 godine počeo raditi s ocem i braćom u proizvodnji kože i distribuciji hrane. Iz godine u godinu posao se širio, prvo na mesnu industriju, pa obradu tekstila, otvorili su i vlastitu banku. Puno godina poslije otac Mate raspodijelio je posao na svoje petoro djece. Danas svaki od njih ima svoj vlastiti biznis, neki su još uvijek zajednički. Tomislavu je pripao posao u distribuciji hrane. Otvorio je mnoštvo supermarketa po cijeloj zemlji koji je postao vodeći lanac u Boliviji.

"Rekao bih da smo po proporcijama mi Konzum Bolivije", rekao je uz smiješak Tomi koji je upoznat s radom najvećeg trgovačkog lanca u Hrvatskoj, kao i cjelokupnom situacijom u domovini svog oca. I kada je počeo pričati o Hrvatskoj odmah je naglasio da će biti ekstreman u svom izlaganju.

"Trenutna situacija na tržištu u Boliviji i Hrvatskoj i mogućnost razvoja ovog posla je različita, ali biznis kao biznis u prehrambenoj industriji u Hrvatskoj i Boliviji je jednak. Upoznat sam da je Agrokor najveća kompanija u državi, možda u cijeloj Jugoistočnoj Europi. S njima se nitko ne može natjecati. Todorić je kupio Mercator, radi u Srbiji, Crnoj Gori i svim susjednim zemljama. Imamo različite filozofije rada i naša kompanija zasad želi imati samo supermarkete u Boliviji. Nadalje, Hrvatska je jako lijepa zemlja bogate povijesti. Hrvatska ima jako uspješan i razvijen segment u turizmu. Puno je tu još potencijala, ali vaše brojke u turizmu za tako malu zemlju su impresivne i svake godine rastu. I cijela vaša ekonomija se održava turizmom. Problem je što turistička sezona traje samo nekoliko mjeseci, a Hrvatska mora živjeti cijelu godinu. Ali pitanje proizvodnje, industrije i svih ostalih grana društva, to je jedna druga priča. Negativna, jako negativna. Preživljavate na račun turizma, no pitanje je dokad ćete tako. Već danas u zemlji nitko nema potrebe raditi, nitko ne obrađuje polja, nitko ne uzgaja vinovu lozu... Politika države je potpuno pogrešna jer ne želi ulagati u domaće proizvode. Sve u supermarketima je stranog podrijetla, uvozno grožđe i breskve iz Italije su jeftinije nego voće proizvedeno u Hrvatskoj. Ja to ne mogu vjerovati."

Tomi smatra kako Hrvatska ne ide u dobrom smjeru. Otkrio je što je najveći problem.

"Za boljitak Hrvatske prvo treba promijeniti puno zakona a onda vam treba populacijska eksplozija. Svaka obitelj mora imati četvero ili petero djece. Ako pričao o najvećem problemu Hrvatske i Europe općenito to je mortalitet. Cijeli kontinent ima tendenciju pada, Europa nestaje, sve će vas zamijeniti ljudi iz Afrike i arapskih zemalja. Europa od prije 50 godina je puno drugačija nego danas. Bio sam u Parizu prošle godine i taj grad nema puno veze s onim od prije 20 godina. Tamo više nema Francuza. Hrvatska također gubi populaciju iz godine u godinu.

Prijeti vam izumiranje, a vrlo brzo ćete postati meka za mnoge emigrante iz svijeta. I kako onda investirati u zemlju kojoj će prosjek godina ubrzo biti 50. Nitko u Hrvatskoj ne želi raditi ništa, svi žele živjeti od mirovine. Stari ste, a uz to i bahati jer na sve ostale gledate s visoka. To je problem Hrvatske i Europe općenito. Imao sam planove investirati u Hrvatsku, ali razlog zašto ne želim je upravo taj, radije ću investirati negdje u Latinsku Ameriku gdje je prosjek godina 25 ili 27 godina. Ovdje svi ljudi žele biti oženjeni, svi žele imati djecu. To je osnova koja tjera čovjeka da radi jer mu je u toj situaciji potrebna kuća, cesta, škola za djecu... Razvoj! Da sam ja premijer Hrvatske moj bi plan bio na ovakav ili onakav način prisiliti građane da stvaraju djecu. To bih plaćao nekim bonusima. To je pitanje nacionalne sigurnosti jer ako tako nastavite za 20 godina će vam biti još teže. Imat ćete još više umirovljenika a još manje ljudi sposobnih za rad."

Prije nekoliko mjeseci Tomislav je posjetio Hrvatsku, bio je u Zagrebu i Splitu, te posjetio svoju rodbinu na otoku Visu.

"Tužno mi je vidjeti kako je Zagreb pojeo Split. Proračun grada Zagreba je deset puta veći nego onaj Splita. To je nevjerojatno! U vrijeme Jugoslavije više se novca u državnoj raspodjeli vraćalo u Split nego li danas. Takvo nešto nije radio čak ni Beograd, oni su uzimali manje državnog budžeta nego li ga danas uzima Zagreb. Putovao sam diljem svijeta i nigdje nisam vidio centraliziranu državu kao što je Hrvatska. To morate promijeniti pod hitno jer cijela će država osim Zagreba propasti."

Za kraj Tomi se našalio.

"Mnogi sarkastično kažu da se Hrvatska ulaskom u Europsku uniju zapravo ukrcala na Titanic. Situacija u Europi je komplicirana. Ulaskom u EU Hrvatska nije dobila ništa, a mora plaćati članstvo. Ali naprosto mora biti članica, drugog izbora nema."

Možda će riječi jednog uspješnog poduzetnika kakav je Tomislav Kuljiš biti dobar razlog da razmislimo o svemu i pokušamo nešto promijeniti... Ili po starom dobrom običaju možemo nastaviti biti bahati.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.