Razlozi zbog kojih je život u Kanadi puno bolji!

'Pod pristojnim životom ovdje smatram barem dva godišnja odmora na karipskoj destinaciji, mogućnost školovanja djece, tri automobila po obitelji i kuća od 300-injak kvadrata', prepričala je Lana Marković koja već godinu dana živi u Kanadi.

''Kanada je karakteristrična po obilju snijega, dobar dio godine je hladno i zima dugo traje. Za ljubitelje zimskih aktivnosti Kanada je raj, no priroda je prekrasna u svako godišnje doba. Ako itko planira seliti u Kanadu, neka se pomiri sa snijegom i hladnoćom, a ako se netko ježi od same pomisli na snijeg, tada Kanada nije prava zemlja za njega'', upozorava magistrica ekonomije, 25-godišnja Lana Marković koja u Edmontonu u Alberti živi već godinu dana.

Na pitanje što to Kanadu čini, uvjetno rečeno, boljom od Hrvatske, Lana je pomalo iznenadila time što je izdvojila ljubaznost kojom Kanada zrači.

''Možda je umjetno, možda samo da se proda i zaradi, ali činjenica je da ti barem malo uljepša dan, i za razliku od Hrvatske, uštedi koji živac. Često kažem da mi se razina stresa smanjila za 80 posto otkad sam se preselila ovdje'', otkrila je Lana.

Dodala je i kako joj je trebalo neko vrijeme da se privikne na šefa koji kaže ''hvala'' i ''dobro obavljen posao'' nakon svakog posla te na činjenicu da joj se nadređeni zahvaljuju zbog ostanka nakon radnog vremena. Također, nepojmljivo joj je da plaća kasni, a kamoli da uopće ne dođe.

''Da bi se u Kanadi živjelo pristojno ne treba raditi danonoćno. Pod pristojnim smatram 40-ak radnih sati tjedno, barem dva godišnja odmora na nekoj karipskoj destinaciji, mogućnost školovanja djece, plaćanje njihovih treninga hokeja, posjedovanje tri automobila po obitelji i kuće od 300-injak kvadrata. Svatko tko radi moći će se pobrinuti za sebe i svoju obitelj'', rekla je Lana. U Kanadi je, kaže, bitno da je čovjek marljiv, uporan i da želi učiti i stoga nije bitno da se fakultet završi čim prije, već je bitno da se dobije i neko praktično znanje koje je češće od veće pomoći pri zapošljavanju.

Dodaje kako je u Kanadi vidljiva još jedna razlika u mentalitetu -nikoga nije sram raditi ništa, jer, svaki rad se cijeni. Lana je istaknula da s normalnim radnim uvjetima Kanađanima ostane dovoljno vremena za volontiranje, što je tamo vrlo uobičajeno.

''Ipak, da ne bi ispalo da je u Kanadi sve tako sjajno, moram spomenuti i nekoliko 'mana'. Jedna od njih je pretjerani konzumerizam, tipičan za Sjevernu Ameriku. Ljudi valjda ne znaju što će s novcima pa onda kupuju stvari koje im nisu potrebne. Tako se dogodi da na kraju tjedna bacaju hranu koju nisu pojeli ili mijenjaju namještaj koji nije istrošen samo da bi se obnovilo. Druga stvar na koju se nikako ne mogu naviknuti su klubovi koji se zatvaraju u 2 ujutro, barem u Alberti. Nema do zagrebačkog noćnog života, koliko god se činio monotonim'', otkrila je Lana.

''Kanada je vrlo liberalna zemlja i za razliku od SAD-a, ovdje se ne pokušava 'kanadizirati' svakog došljaka, već se promovira raznolikost. Za ljude poput mene, koji se osjećaju kao državljani svijeta, ona je savršeno mjesto jer omogućava očuvanje vlastitih običaja dok se uče i prihvaćaju oni tuđi, što vodi većoj liberalnosti i trpeljivosti'', poručila je za kraj mlada Hrvatica iz Kanade.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Igor Kordej, oženil moju frendicu, pa se rastali, živjeli u kanadi, lijepa kuća, auto svašta.
Ona je u ZG a on ......ko zna.
Inače crta stripove, vrlo poznata osoba.
Iz prve ruke, život u kanadi je shit.

_________________
Sve što sastaviš raspadne se prije ili poslije

Kaj ga ta Lana kakinja kao i jedan moj frend kojemu je Kanada kraj svijeta.. ali nikako da se odluči otici u nju i tamo živjeti i raditi. A radi kao tonac u katedrali duha po dva sata dnevno za 6 soma kuna i ustvari živi kao da je u mirovini, a ne zaposlen.
Kanada divna, bajna, krasna.. tko hoće raditi ne može izbrojati novce na računu. Benzin jeftin, auti isto tako, ali nitko ne spominje koliko košta registracija i osiguranje za taj auto i koliko to isto poskupljuje nakon prometnog prekršaja.

Lana ima 25 godina i magistrica je ekonomije. U svom dugom radnom stažu imala je hrpu prilika vidjeti kako se šefovi odnose prema radnicima.. ma moš misliti kak je puna iskustva.

Kao što CHROMEX kaže.. i ja znam dosta ljudi koji su otišli i vratili se nakon par godina, isto kao što znam i neke koji su ostali. Ono što je dobro nekome i što netko vidi kao idilu od života i rada.. drugome ne mora biti tako i obratno.
Moj frend je živio u Jamerici par godina i vratio se glavom bez obzira, jer (kao što kaže) nigdje nema ovako kao što ima kod nas. Na stranu sad političari i sve skupine lopina oko nas, ali neka mi netko kaže kako bi Kanađani živjeli u našim uvjetima.

Isto tako izrečena glupost kako tamo nikoga nije sramota raditi bilo što jer se svaki rad cijeni. Pa pitam ja nju koga je to kod nas sram raditi ako zna da će biti adekvatno plaćen, a ne da se pita hoće li uopće dobiti bilo kakvu naknadu za svoj rad i utrošeno vrijeme? Radili bi ljudi i još kako samo da imaju mogućnosti.

A uostalom tam je jako zima kaj se meni baš ne dopada i imaju previše grtalica i sobova!

_________________

Meni frajer lici na K1 fightera
...i btw,veliki respekt za njegovu profesiju

_________________

Ako misliš na Kordeja, da, dobro crta, jedino što je malo hm, ne znam izraz za to, ali tup.


Jedan od uradaka, a crta za .....ma da ne nabrajam.
Vratimo se na Canadu.Zima.Nije to život za nas balkance, ja bi rađe u Australiju, ali neće žena.Veli da je tu dobro (nemam pojma što je dobro?).
Tamo ima klokana za ako ga uspiješ uloviti.
Osim toga nema ničega, a to je jedino bitno.
Iako mislim da je svagdje bolje nego ovdje, naročito vama po gradovima.
Nisam Nostradamus, ali malo globalekonomije nije za odbaciti.
Sutra poskupljuje benzin, to znači sve poskupljuje.Jest da poneka lipa (naša valuta), nije puno, ali nekad sam tank plačao 200 nečega, danas 300, do kraja godine 400.
No to ide u temu rvacka.

_________________
Sve što sastaviš raspadne se prije ili poslije

"Došao sam u Kanadu, točnije Toronto, prije malo više od godinu dana i otada sam prešao doslovce pola Kanade automobilom u potrazi za boljim poslom. Želim s vama podijeliti svoje iskustvo i demistificirati taj idealan život u Kanadi. Krenimo redom...

Prvo, da biste došli u Kanadu, treba vam oko 1.000 eura za put (aviokarte i putno zdravstveno osiguranje na godinu dana, hoteli u tranzitu, javni prijevoz, hrana itd.). Kada konačno stignete u Toronto, ako nemate dodatnih 1.000 eura u džepu, gadno ćete se provesti. Naime, dok ne nađete stan za unajmiti, morate biti u hotelu. A i unajmiti stan u normalnoj zgradi u kojoj nema laboratorija za drogu ili u kojoj se ne odvija prostitucija, zbog koje je od tri do pet policijskih automobila parkirano tamo svaki dan, koji ne vrvi žoharima, prava je muka.

Ako želite normalan stan, trebate potpisati ugovor o leasingu na najmanje šest mjeseci (ako imate sreće da nađete na tako kratak rok, jer obično je u pitanju jedna godina), te platiti
tzv. key depozit, čiji je iznos jednak jednomjesečnom iznosu najamnine (standardna cijena je 900 kanadskih dolara na mjesec). Znači, u startu vam izbiju iz džepa 1.800 dolara.

Piše se da je moguće pronaći garsonijere po cijeni od 700 dolara. Istina, ali u kvartu u kojem postoji velika mogućnost da vas netko izbode na putu do dućana ili, u gorem slučaju, da 'pokupite' metak. Znam o čemu pričam jer sam i sam živio u Parkdaleu i East Yorku, u zgradama koje su pune kanadskih socijalnih slučajeva. To dođe nešto kao Bronx u NY-u.

Nadalje, da biste se kretali po Torontu, barem u početku, koristite javni prijevoz, koji košta tri dolara u jednom smjeru, a mjesečni pokaz 139 dolara, koji vrijedi za autobuse, podzemnu željeznicu i tramvaje. Međutim, što više tražite posao, to vam je jasnije da ste bez automobila nitko i ništa. Većina poslova koji se mogu naći u Torontu nalaze se izvan GTA (Grand Toronto Area), na mjestima poput Mississauge, Hamiltona ili na drugoj, istočnoj strani GTA ili čak izvan njega. Govorim o 'šljakerskim' poslovima kao što su postavljanje knaufa, keramike i ličenja zidova, selidbi i sl., a što sam u početku i sam radio. Da ne govorim da ako tijekom zime dođete u Toronto, možete zaboraviti na poslove poput konobarenja. Cijeli Toronto sam prešao biciklom obilazeći kafiće i restorane u potrazi za takvim poslom. Da stvar bude gora, neovisno o tome jeste li konobarili u Hrvatskoj, uvijek vas pitaju koliko imate "kanadskog iskustva", nakon čega ste izgorjeli. Njih ne zanima iskustvo koje nije iz Kanade jer informacije iz životopisa ne mogu provjeriti.

Ne znam ni odakle to da je hrana jeftinija. Hrana košta otprilike kao i u Hrvatskoj, međutim kvaliteta je daleko lošija! Sve voće i povrće uvoze iz SAD-a. Ono je umjetno uzgojeno, bez okusa i odvratno za jesti. O mesu da ne pričam. Piletina na akciji (200 grama – pet dolara) je ona kojoj istječe rok za koji dan! 150 grama atlantskog lososa, koji je jedini, jestiv košta od pet do sedam dolara, a 200 grama mljevene govedine od osam do 10 dolara. Najjeftinije čokolade koštaju oko 2,20 dolara, da ne govorim da je primjerice Dorina premija za smeće koje se ovdje prodaje. Litra i pol flaširane vode, i to ne izvorske nego obrađene, ne postoji po cijeni nižoj od dva dolara. Toliko o hrani.

Bez mobitela se pak ne može, a naplaćuju se dolazni i odlazni pozivi. Pretplate nema po cijeni nižoj od 25 dolara mjesečno, i onda tome pridodajte cijene razgovora i dobijete iznos od oko 50-60 dolara mjesečno. Ni najlošiju internetsku vezu ne možete dobiti za manje od 60 dolara.

Kao što sam prije spomenuo, bez automobila ste nula. Stoga sam kupio auto za 600 dolara (doduše, takav bi kod nas bio oko 2.000 eura minimalno), da bih došao u ured za registraciju vozila i doživio prvi šok – ne mogu registrirati automobil na međunarodnu vozačku dozvolu, makar sam vlasnik. Kažu mi da mi treba kanadska vozačka. Pokažem u uredu hrvatsku vozačku, a oni me zatraže prijevod iste. Ovlašteni prijevod platio sam 80 dolara i dobio potvrdu iz MUP-a iz Hrvatske. Priznali su mi, kažu, iskustvo iz Hrvatske, no od mene su tražili ponovno polaganje pismenog i cestovnog ispita, odnosno ponovno polaganje vozačkog. Da ne spominjem da sam polaganje vozačkog dakako nanovo platio.

No, dobro. Konačno sam dobio vozačku u ruke te otišao osigurati novi automobil. I tu slijedi novi šok. Kako nemam 'kanadskog iskustva' u vožnji, premija će biti 520 dolara na mjesec (i to najjeftinije koju sam našao, ostali su lupali cifre od 700-800 dolara na mjesec).

Mislite li i dalje da se od plaće u Kanadi može na stranu staviti 5.000 kuna? Gorivo, doduše, jeste jeftinije nego u Hrvatskoj (u Torontu košta oko sedam kuna litra), ali kad uzmete u obzir grad veličine Toronta i kad putujete do posla od 30 do 70 kilometara u jednom smjeru, i to gradske vožnje, onda vam to nije
nimalo mali trošak.

Da ne govorim da sve to vrijeme ne možete 'čamiti' u stanu vikendom i da se treba socijalizirati, pa odete na pivo, dva, ili okrenete rundu i ode 60-70 dolara iz džepa. Najjeftinije pivo vani je pet dolara.

A kanadska zima. Na odjeću iz Hrvatske slobodno zaboravite. Treba kupiti nove čizme i jaknu i ostalo. Jakne ispod 250 dolara zaboravite, čizme ispod 100 dolara isto tako.

Iznos od dvije tisuće dolara plaće koju ste spomenuli kao prosjek doista jest prosjek koji se dobije kad uračunate one ogromne plaće menadžera kojih su pune banke i financijske institucije u Torontu, a koje su novopridošlom Hrvatu gotovo nedostupne, bez obzira na škole i diplome koje ima. Budite sretni ako imate 1.600 dolara plaću, jer prosječna plaća u Torontu je 1.400 dolara za nekoga tko je tek došao u Kanadu, a i iduće dvije godine, ako ne i dulje, ljudi preživljavaju tako da uzimaju cimere.

Medicinske, odvjetničke i još neke hrvatske diplome ovdje ne vrijede pišljiva boba. Ovdje da biste bili doktor, morate biti ili iz zemlje Commonwealtha ili ponoviti medicinski studij od početka. I ne, ovdje to ne plaća država – godina košta 'masne pare', toliko da dug vraćate do svoje 40. godine, ako imate sreće.

Stoga vas molim još jednom, nemojte pisati o ljudima s prosječnim plaćama od 2.000 dolara mjesečno koji uštede 5.000 kuna mjesečno jer to su bajke koje očajni ljudi u Hrvatskoj sanjaju. Odriču se svega kod kuće, ulaze u dugove da odu u tu Kanadu, čak i s malom djecom, a onda ih dočeka hladan tuš. Pogotovo je teško obiteljima s djecom jer kanadski zakoni nalažu određenu kvadraturu stana po djetetu. To cijenu najma diže na iznos od 1.200 do 1.600 dolara mjesečno, uz to da često jedan od supružnika ne može dobiti radnu dozvolu godinu ili dvije."

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Pismo čitateljice Barbare Vrdoljak, odnosno odgovor na kritički osvrt o životu u Kanadi, prenosimo u cijelosti:

"Poštovani,
nakon što sam pomno pročitala Vaše shvaćanje života u Kanadi, osjetila sam potrebu da neke od Vaših teza demistificiram. Mislim da čak i niste u poziciji da izlažete neke argumente i zaključke nakon samo godinu dana u novoj sredini, koja je ipak mnogo drugačija od one iz koje ste došli. No, svejedno, imate pravo na svoje mišljenje i dojmove.

Iskoristila bih ovu priliku da pojasnim par činjenica koje ste zanemarili ili pogrešno protumačili.

Doselila se sam u Kanadu 1996. s roditeljima i sestrom. Imala sam 18 godina. Na samom početku smo bili smješteni u prebivališni centar s nekih 30-ak ljudi iz raznih zemalja. Tu smo proveli više od mjesec dana dok su nam roditelji pokušavali osigurati stan. Sam taj početak je bio traumatičan za sve, ali moji roditelji su ipak ustrajali znajući da bolji život postoji. Život u Kanadi činio se drugačiji u potpunosti, posebno nakon naših ratnih i poslijeratnih iskustava. Navikavanje nije bila opcija. Jedina opcija je bila potpuno prihvatiti nov način života ili, nažalost, ne opstati. Vidite, navikavanje stvara otpor i neizbježnu ozlojeđenost. Gaji osjećaj jada i beznađa. Prihvatiti novi život, vjerujem, vodi unutarnjem zadovoljstvu i miru. Ali to zahtijeva potpuno otvoren um i spremnost na žrtvu.

Tata mi je diplomirani profesor hrvatskog i francuskog jezika, te diplomirani pedagog. Budući da smo došli u Toronto, njegovo znanje francuskog jezika nam nije moglo poslužiti u to vrijeme. Mama je završila srednju školu i radila kao trgovkinja. Također nije govorila engleski. Tata je godinama radio fizičke poslove (ponekad i vani na -15°C), a mama u restoranu gulila krumpire. Jedno je sigurno, NIŠTA im nije bilo ponižavajuće. Vidite, moji mama i tata su uvijek imali odličnu radnu etiku. Dio te njihove filozofije je bilo prihvaćanje svega što se pred njih bacilo da bi meni i sestri osigurali budućnost. Nakon godinu dana u Kanadi, mama je odlučila upisati školu za kozmetičarku. U to vrijeme je imala fond od nekih 50 engleskih riječi. Danju i noću je sjedila uz knjigu i rječnik. Znate što, završila je školu dok je istovremeno radila i brinula se o nama! Tati je trebalo šest godina (odnosno šest godina teškog fizičkog rada i 'šljakerskih' poslova) dok je pribavio svu dokumentaciju, prijevode i dobio službenu dozvolu da radi kao učitelj. Sve to bez kanadskog iskustva, a Vi tvrdite da je nužno za dobivanje posla.

Svaka zemlja ima svoja pravila, zakon i svoj klasni sustav. Svatko ih treba poštovati i zaraditi svoj status (osim ako nismo neke lude sreće pa da smo rođeni privilegirani). Nisam sigurna da postoji idealna zemlja i idealne četvrti. Idealnost dolazi uz veliku cijenu koju si samo 1% stanovništva u Kanadi može priuštiti. Velika većina nas imigranata živjela je u opasnim četvrtima boreći se sa žoharima. Isto tako, završili smo škole, zaposlili se i normalno živimo.

Pričate o 'šljakerskim' poslovima? Sramota da ih tako čak i nazivate. Treba zasukati rukave! Najlakše je doći i očekivati da ćete obući odijelo i kravatu sljedeći dan. Toga nigdje nema, u to Vas uvjeravam. Vaše obrazovanje ovdje je manje-više bezvrijedno samo od sebe. Kako da i očekujete neko priznanje kad pričama o seksom kupljenim diplomama i korupciji edukacije vrvi hrvatski tisak? Treba biti spreman krenuti od nule, što je spreman svaki normalan čovjek u potrazi za boljim životom. Osim toga, nismo mi jedini. Ljudi emigriraju iz svih zemalja svijeta kao doktori, inženjeri, odvjetnici, pa voze taksi danju, dostavljaju pizzu noću i završavaju tečajeve vikendom. Ništa ne smije biti ponižavajuće. Dok sam radila magistrat i spremala postdiplomski, vikendom sam radila u restoranu služeći hranu i perući zahod i šefov auto (bez kanadskog iskustva) da mogu platiti javni prijevoz (koji je jedan od pet najboljih u Sjevernoj Americi – taj isti prijevoz koji prevozi više od milijun putnika DNEVNO u Torontu; za tih više od milijun ljudi tvrdite su nitko i ništa jer ne voze? Suluda teza).

Kanada je daleko od savršenstva, ali milijuni imigranata svake godine je zovu domom i sigurnom lukom. Niste spomenuli zdravstveno osiguranje koje kotira kao jedno od 10 najboljih u svijetu, prema statistikama World Health Organizationa. Jedanaesta je ekonomska svjetska sila, članica skupine G7. Zemlje ispred nje imaju dvostruko veću populaciju. Prema tome, Hrvati koji "sanjaju bajke" o prosječnim plaćama, imanju i sreći neka sanjaju jer vrijednom radniku se bajka i ostvari u Kanadi. Moji mama i tata (i mnogi naši prijatelji koji su u svojim 40-ima ponovno završavali veterinu, arhitekturu itd.) primjer su ostvarenih snova. Ponos i uvaženost mogu biti bolest, gospodine. Ova zemlja to ne trpi. Osobna i društvena srž dolazi iz snova, nade i ciljeva. Stoga, zasučite rukave, upalite taj auto i dostavljajte pizzu noću da biste mogli za vikend malo se i provesti. Kad se radi i ima mogućnosti za rad, svega ima."

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Amerika nije rad i znoj, postoje hollywood i frenky boy... disneyland... i r'n'r...

Štula, Careeeee!

Sent from my U8650-1 using Tapatalk 2

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Što se dogodilo s Kanadom? To je nekada bila zemlja u koju bismo pobjegli ako bi život u vlastitoj državi postao nepodnošljiv. Nema nuklearno oružje. Nema ogromni vojno-industrijski kompleks. Ima univerzalno zdravstvo, sredstva za umjetnost, skrb za okoliš…No, to je stara Kanada.

Kanada se povukla iz sporazuma iz Kyota kako bi iskopala katran u Alberti u orgijama degradacije okoliša. U ovoj su zemlji provedena najveća masovna uhićenja prosvjednika tijekom sastanaka G-8 i G-20 2010.g. Šalje se tajna policija u autohtone zajednice i aktivističke skupine i izdaju se teške zatvorske kazne neistomišljenicima, a kanadski je premijer umanjena verzija Georga W. Busha: slavi bijesno desno krilo u Izraelu, klanja se hirovima globalnih financijera te je kršćanski fundamentalist.

Glasovi disidenata zvuče poput naših, a oblici progona su poznati. To nije slučajnost, riječ je o istom korporativnom Levijatanu.

„Želim ti reći da sam uhićena jer me smatraju prijetnjom,“ napisala je kanadska aktivistica Leah Henderson kolegi disidentu prije odlaska u kanadski zatvor u Miltonu, Ontario, na odsluženje 10-mjesečne kazne. „Želim ti reći da bi to mogao biti i ti. Želim ti reći da je to nešto na što se moramo pripremiti. Želim ti reći da rizik od zatvaranja samog ne bi trebao odrediti našu organizaciju.“

„Moje vještine i iskustvo – kao facilitatora, trenera, pravnog profesionalca i nekoga tko povezuje različite zajednice i pokrete – su bili meta u ovom slučaju. Država me pokušala prikazati kao „perača mozgova“ i glavnog organizatora sakaćenja, nasilja i razaranja,“ nastavila je. „Tijekom tjedna G-8 i G-20 samita, policija je ciljala pravne promatrače, ulične medicinare i nezavisne medije. Jasno je da vještine koje nas čine snažnima, alternative koje smanjuju našu ovisnost o njihovim sustavima i naznake novog svijeta, su upravo ono čega se najviše boje.“

Propadanje Kanade ilustrira dvije stvari: korporativna moć je globalna, a otpor prema njoj ne može biti ograničen državnim granicama. Korporacije nemaju obzira spram stanja nacije. One svoju moć usmjeravaju prema iskorištavanju zemlje i ljudi bilo gdje na svijetu. Kontroliraju političku elitu u Ottawi na način kao što to čine u Londonu, Parizu i Washingtonu. Zbog toga taktika slamanja Occupy pokreta diljem svijeta ima jezivu sličnost – infiltracija, nadzor, uskraćivanje javnog okupljanja, fizički pokušaji iskorjenjivanja taborišta, korištenje propagande i medija pri demoniziranju pokreta, novi drakonski zakoni koji građane lišavaju osnovnih prava i sve oštriji uvjeti zatočeništva.

Trebali bismo biti solidarni s aktivistima koji marširaju trgom Tahrir u Kairu ili negdje Madridu. To su naši sunarodnjaci. Što više nacionalnog identiteta prolijemo u toj borbi i što bolje shvatimo da naši pravi saveznici ne govore našim jezikom ili prihvaćaju našu religiju i kulturne tradicije, time postajemo snažniji.

Kanadski je Ministar za prirodne resurse, Joe Oliver, u odgovoru na rastuće protivljenje Keystoneu XL i sjevernom Gateway plinovodu, u otvorenom pismu napisao da „okolišne i ostale radikalne skupine“ pokušavaju „oteti naš regulatorni sustav kako bi postignuli svoj radikalni ideološki plan“. Optužio je protivnike plinovoda za zaprimanje sredstava od stranih interesnih skupina, te je rekao da „ako bi svi drugi pravci propali, poslužit ćemo se američkim pristupom: tužiti sve i svakog tko nadalje odgađa projekt“.

Nema veze što opozicija Keystoneu XL i Gateway plinovodu potječe iz Kanade. Nema veze što se trud američkih i kanadskih građana protiv klimatskih promjena vrti oko samoodržanja. Ministar nastoji nahuškati „lojalne“ građane protiv onih „nelojalnih“ dok se nalazi u džepu industrije fosilnih goriva. Oni s kojima će se graditi ti pokreti otpora ponekad neće biti naši. Mogli bi govoriti arapskim jezikom, moliti se pet puta dnevno u smjeru Meke dok zadržavaju policijske nasilnike u centru Kaira. Ili bi mogli biti obilno tetovirani te govoriti danskim jezikom ili bi mogla biti riječ o mandarinskim radnicima koji se bore protiv kineskog totalitarnog kapitalizma. To su razlike koje ne čine razliku.

Naši najveći protivnici u stvari izgledaju i govore poput nas. Oni otimaju poznatu i utješnu ikonografiju i slogane kako bi se prikazali iskrenim patriotima. Tvrde da vole Isusa. No oni cinično obavljaju funkciju izvorne birokracije za svakog stranog kolonizatora. Britanci, Francuzi, a prije njih Rimljani su bili majstori ove igre. Regrutirali bi lokalne kvislinge za obavljanje političkih pitanja i represije utvrđene u Londonu, Parizu i Rimu. Protiv tih ličnosti je iskazana ljutnja, a rodna se skupina natjecala s izvornom u bitkama za djeliće utjecaja.

A kada bi jedan izvorni vladar bio svrgnut ili, nešto rjeđe, ako bi mu se izglasalo nepovjerenje, te bi imperijalističke mašine regrutirale nova lica. Stvarni centri moći se nisu promijenili. Pljačke su se nastavile. Globalni financijeri su novi kolonizatori. Oni stvaraju pravila. Oni povlače konce. Nude iluziju izbora u našim karnevalima političkog teatra. A korporativna moć ostaje konstantna i nesmetana. Barack Obama igra istu ulogu koju je imao Herod u carskom Rimu.

Iz tog je razloga Occupy Wall Street važan. On cilja na centar moći – globalne financijske institucije. Skreće pozornost s praznog poziranja na zakonodavne i izvršne službenike u Washingtonu, Londonu ili Parizu. Pokret Occupy nas podsjeća da sve dok korporativna superstruktura ne bude razvrgnuta nije važno koji je član elite izabran da vlada. Kanadski je premijer sluga korporativne moći američkog predsjednika. Zamjena jedne od te stvari neće promijeniti korporativnu dominaciju. I dok će korporativni mehanizam kontrole postati očit širim segmentima stanovništva, nezadovoljstvo će rasti i dalje. To će biti dug put za nas, ali nećemo biti sami. Borba traje svugdje, a Leah Henderson ne samo da je u pravu. Ona je naš sunarodnjak.

Dok građanski pokreti diljem svijeta pokreću aktivnosti protiv aspekata ekonomske globalizacije, rastuća moć privatnih korporacija postaje središnje pitanje. Glavni korisnici politike otvorenog tržišta velikih multilateralnih institucija tijekom proteklog desetljeća su velike korporacije, osobito najvećih 200. Korporacije igraju veliku ulogu u našim životima. U ovoj eri globalizacije, marginalizirani ljudi postaju osobito ljuti na motive multinacionalnih tvrtki, a globalizacija koju predvode korporacije se susreće s sve većim otporom i protestima.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Živio sam u Canadi dvije godine , imaš sve i niš , imao sam svoju građevindku firmu , lova super ali sve se svodi na posao od jutra do sutra. Klima je u Ontariu indentična našoj ,kuće super , ali kaj se tiće življenja koma , ljudi žive za vikend jer preko tjedna su doma pogotovo naši ,cijene dolar da to nije normalno ,na kraju sam iz tzv. blagostanja zbrisao doma i nije mi žao !oja familija je tamo oko 150 g. većina je tamo rođena i svi misle da mi ovdje živimo kao prije 100 g. to me je najviše smetalo ! To je moje mišljenje o Canadi !