Kako se moglo i očekivati, Linićevo Ministarstvo financija glatko je odbilo prijedlog Ministarstva kulture da se PDV na ulaznice za koncerte izjednači s onim za kinoulaznice te da iznosi pet posto. Što bi svakome tko se, makar ne imao tri čiste o kulturi i pop-kulturi, vodi nekom elementarnom logikom bilo normalno, logično i posve opravdano. Nažalost, kategorije normalno, logično i opravdano u Hrvatskoj odavno već znače nešto drugo.

Pored ostalog, očito je, i estetski kriterij po kojem koncert Boba Dylana, Brucea Springsteena, Neila Younga nije “kultura”, za razliku, je li, od lobotomičarskih komedija, akcijskih “šora, ševa i šega” ili pak hollywoodske konfekcije zajedničkog kolokvijalnog nazivnika “jebo miš kokoš”.

Da se razumijemo, protiv takvih filmova i žanrovskih niša u koje spadaju nemam ama baš ništa, no ni u paklu droga neće mi biti jasno zašto je za Linića baš svaka kinoulaznica, pa radilo se i o ordinarnom smeću, “amnestirana” od golemog PDV-a od 25 posto, a ni jedan koncert (izvan klasične glazbe) to nije.

Odbijenica koju je dobilo Ministarstvo kulture − a posredno i Hrvatska glazbena unija – otvorila je gomilu pitanja na koje bi netko u Linićevu zdrugu i u Vladi morao odgovoriti. Prvo glasi: tko vodi hrvatsku kulturnu politiku − nadležno ministarstvo ili svemoćni financ-ministar čija je zadaća da svakome što dublje – i bez mnogo suvišnih “zašto” – zavuče ruku u džep.

Naravno, sve dublje što je Vlada nemoćnija u zaustavljanju loših gospodarskih – ali i svih drugih – trendova. Posebice nakon suočenja s budžetskim krahom, koji pak već sasvim izvjesno zahtijeva rebalans proračuna. Drugo je logično pitanje: znade li itko u nadležnim ministarstvima kojih se “dotikava” budućnost koncertne djelatnosti uz pedeveovski harač od 25 posto, o kakvoj je tu uopće djelatnosti riječ? Odnosno, je li ona “samo” u domeni Ministarstva kulture ili je najuže povezana i s resorima gospodarstva, poduzetništva (jer što su promotori osim malih poduzetnika) i turizma?

Dva ne baš tako davna uzastopna nastupa U2 na maksimirskom stadionu na kojima se – za razliku od “svetog imena Dinamo” i slavne “repke” koju, kad ne igra sa Srbima, više bojkotiraju negoli slave – okupilo 60 tisuća posjetitelja s plaćenim razmjerno skupim ulaznicama, čak su i notornim idiotima i apsolutnim nevježama po pitanjima rock and rolla i “entertainmenta” uopće pokazali da je ugošćavanje velikih rock koncerata lukrativan business. Točnije, posao koji ne puni tek džepove organizatorima, nego i gradski i državni proračun, hotelske sobe, stolove u restoranima...

Čak i vlakove notornih Hrvatskih željeznica. Doći u situaciju da se 2013. u zemlji koja samo što nije postala dio Europske unije, nadležnim ministarstvima i Vladi uopće mora objašnjavati da su veliki koncerti, baš kao i velike izložbe, slastan mamac za turizam, sjajna prilika za zaradu te, što nije baš nevažno, još blistavija prigoda za promociju − užasavajuća je. Nažalost, ne i neočekivana.

Jer, ma koliko da u predizbornim žicanjima glasačkih simpatija palamuđenja kandidata na skupovima prate i besplatni koncerti – od Bareta do Thompsona, od Severine do Gustafa − domaće političke “elite” u pravilu su bolno neupućene u pop-kulturu i glazbu. Uzgred, da je tome tako, pokazao je i Karamarkov HDZ koji je za slogan na predstojećim izborima izabrao “novo vrijeme”, apsolutno nesvjestan da je za generaciju novovalnih klinaca i one mlađe koji su gledali Mirkovićev film “Sretno dijete” ovaj slogan izravna asocijacija na istoimenu skladbu Buldožera i njezinu razornu dijagnozu iz refrena: “novo vrijeme – staro sranje!”.

Zgroženo odbijenicom Ministarstva financija, predsjedništvo Hrvatske glazbene unije objavilo je zanimljivo i poučno priopćenje. U kojem se, uz podatak da se zbog PDV-a i pada kupovne moći građana koncertna djelatnost već prepolovila, pored ostaloga veli: “... A daljnji drastičan pad broja koncerata je neminovan. Naši članovi odustaju od organizacije koncerata, posebno onih u većim dvoranama, jer je uz postojeće troškove rizik jednostavno prevelik.

S obzirom na cijenu ulaznica za domaće koncerte, rasprodana zagrebačka Arena jedva pokriva sve troškove, a nerasprodana generira ogroman gubitak. Organizatori stranih koncerata već su ionako najavili da će sve koncerte preseliti u Srbiju i Sloveniju, gdje je PDV na ulaznice tri puta niži nego u Hrvatskoj, kao i u gotovo svim državama Europske unije...”

Pametnome je ovo dosta, no oni pametni će također u trenu shvatiti da će, “maho ti ne maho”, Linić ostati pri svome. Konačni rezultat lako je predvidjeti. Predstojeća gostovanja velikih svjetskih zvijezda već su rasprodala − ili će to sigurno učiniti − stadion Maksimir (Depeche Mode, Robin Williams), zagrebačku Arenu (Beyoncé, Mark Knopfler, Iron Maiden...), Poljud (Roger Waters), pulski amfiteatar (Leonard Cohen), zagrebački Dom sportova (Whitesnake), Šalatu (The National)..., baš kao što će i ovog ljeta deseci tisuća pohrliti na višednevne rock festivale Inmusic i Terraneo.

Ukupna brojka daleko će premašiti broj posjetitelja Svjetskog prvenstva u rukometu, čije će domaćinstvo te Gobčevu i Sanaderovu megalomaniju otplaćivati i buduće generacije poreznih obveznika, baš kao i zarada hotelijera, ugostitelja, trgovaca i “utržak” Linićeva ministarstva ili lokalne samouprave na ime prireza, poreza i pedeveovskog harača. No, samo još ove sezone.

Jer, kako stoje stvari, a i kako je to i inače uobičajeno u zemlji bedaka na brdovitom Balkanu, porezno će sječivo glave koštati još jednu “djelatnost” koja se usudila povjerovati da smo “svijet i Europa”, a ne čamotinja na periferiji civiliziranog svijeta.

Zlatko Gall

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.