Uspon i pad kuće VJESNIK: Bili su uzorna kapitalistička tvrtka u tvrdom socijalizmu

Godine 1970. novinska kuća Vjesnik bila je iznimno uspješno poduzeće. Europsko udruženje novinskih izdavača napravilo je svoju rang-listu i Vjesnik je na njoj zauzimao visoko sedmo mjesto. Stoga nije čudno što je njegov tadašnji direktor Božidar Novak dobio poziv američke vlade da se upozna s revolucionarnim programom kompjuterizacije novina koji se upravo pripremao za New York Times i druga vodeća svjetska izdanja, ali i medijske koncerne poput BBC-ja. Program - koji je potkomisija američkog kongresa nazvala najvažnijim u tom desetljeću - trajao bi pet godina, nije bio besplatan, ali Vjesnik je imao novca i njegov čelni čovjek zdušno je podržao tu novotariju. Novak je otišao u Ameriku (omogućili su mu da posjeti čak i svemirsku letjelicu Apollo) i entuzijastično saslušao prijedlog da se New York Times (koji je tada već počeo kompjutorski arhivirati svoja stara izdanja), BBC i Vjesnik povežu u globalnu mrežu. Da je plan realiziran, Vjesnik bi još 1975. imao ono o čemu hrvatske novine danas mogu samo sanjati: zahvaljujući kompjutoru mogli biste prelistati sve što je objavljeno desetljeće prije, ali i zaviriti u bazu podataka drugih najvećih svjetskih kuća s kojima ste imali ugovor o takvoj vrsti suradnje.

Nakon Karađorđeva

Ništa, međutim, od toga. U razdoblju Hrvatskog proljeća Vjesnikova izdanja - ponajprije dnevni list Vjesnik i tjednik Vjesnik u srijedu - zdušno su podržavala politiku tadašnjeg hrvatskog političkog rukovodstva, pa je nakon Karađorđeva Novak bio prisiljen dati ostavku. Tijekom cjelodnevnog ispitivanja sumnjičili su ga da je inicijativu za povezivanje sa stranim medijima dala CIA. Kompjutori su se počeli uvoditi u Vjesnikove redakcije tek 1985., ali su i tada izazivali sumnjičavost i oprez. U novotariji je prednjačila redakcija tada najutjecajnijeg hrvatskog - a i jugoslavenskog - magazina Start, no i onda su izazivali podozrenje. Moćni hrvatski političar Stipe Šuvar poručio je Startovu glavnom uredniku Mladenu Plešeu: “Kompjutori neće donijeti sreću radničkoj klasi”.

Priča o kući Vjesnik ovih je dana ponovno aktualna nakon vijesti da će hrvatska Vlada zbog iznimno niske naklade po svoj prilici prestati financirati njezin posljednji legitimni izdanak, list Vjesnik, čiji je prvi broj izašao prije više od sedam desetljeća. Kada danas pogledate ta prva izdanja iz 1940. godine, koja je inicirao Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske, umnožavana na ciklostilu u ilegalnim tehnikama, ponekad s tek nekoliko stranica, nije to bogzna što, međutim, nije bila mala stvar ostvarivati taj pothvat pod prijetnjom policijskih racija. Jedna od njih godinu dana kasnije - i to ustaškog redarstva - rezultirala je odlukom da list mijenja mjesta izlaženja ovisno o sigurnosti u kojoj ga se moglo tiskati i tako je bilo sve do partizanske pobjede 1945. godine. Nekome se može učiniti da je taj “ratni” Vjesnik imao isključivo propagandnu važnost, no to nije baš tako jednoznačno. Svjestan iznimnog povijesnog značaja prvih brojeva, Božidar Novak odlučio je da ih njegova kuća izda kao knjigu u suradnji s Institutom za historiju radničkog pokreta, koji je 60-ih vodio dr. Franjo Tuđman. Neugodno se iznenadio kada je utvrdio da nitko nema komplet “ratnog” Vjesnika, pa je počeo mukotrpan proces skupljanja sačuvanih primjeraka. Tuđman je u međuvremenu smijenjen, njegov nasljednik više nije bio zainteresiran za projekt, ali Novak je bio ustrajan. Poslije se ustanovilo da se prihvatio prilično kontroverznog posla. Naime, u brojevima koji su izlazili od 1943. bjelodano se nazirala antifašistička, ali izrazito nacionalna politika koju su zastupali Andrija Hebrang, Vladimir Nazor i mnogi drugi članovi hrvatskog partizanskog rukovodstva.

Zaplijenjeni primjerci

U jednom broju mogli ste pročitati parolu “Živjela hrvatska država u federativnoj demokratskoj Jugoslaviji”, a iz poziva prisilno mobiliziranim ustašama da se priključe narodnooslobodilačkoj borbi bilo je očito da se po svaku cijenu pokušao spriječiti pokolj u Bleiburgu. U usijanoj atmosferi Hrvatskog proljeća, to se nekome činilo nepriličnim, pa su primjerci nanovo uvezanog ratnog Vjesnika zaplijenjeni i uništeni. Srećom, Novak je uspio spasiti šest kompleta od dvije knjige i pohraniti ih na mjestima kao što su Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Hrvatsko novinarsko društvo i dr. U poratnim godinama Vjesnik postaje glasilo Narodne fronte Hrvatske (kasnije Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske) i postaje čitan zbog rubrika u kojima se nabrajalo kome je sve oduzeta imovina i tko je sve strijeljan. Puno popularniji od njega bio je Narodni list, međutim, Vjesnik je bio blizak vladi i to je ostao sve do raspada novinske kuće, čije je bio najvažnije glasilo.

Primat u Jugoslaviji

Najvažniji događaj u tom razdoblju odigrao se 1952. godine. Vjesnik nije izlazio srijedom pa je odlučeno da se tog dana tiska posebno revijalno izdanje, koje neće biti toliko opterećeno politikom. Već po imenima novinara koji su mu dali pečat - Frane Barbieri, Fadil Hadžić, Sead Saračević, Boris Janković Argus, Ive Mihovilović i mnogi drugi - bilo je jasno koliki mu je bio značaj po kuću koja je tih godina upravo stasala u veliko poduzeće. U njemu su se objavljivale reportaže iz zemlje i svijeta, komentari, stripovi (“Rip Kirby” Alexa Raymonda bio je zaštitni znak lista), a stidljivo se probijala i estrada, strana i domaća. Već 1955. VUS je imao fantastičnu nakladu od 320 tisuća primjeraka (u odnosu na 75 tisuća dnevnog Vjesnika) i odlično se prodavao u čitavoj Jugoslaviji. Godine 1953. počinje izlaziti i Svijet, magazin za žene, priključuje mu se Plavi vjesnik, tjednik za klince i tinejdžere, a potkraj desetljeća pojavljuju se prvi brojevi tjednika Arena i novog dnevnika Večernji list, nastalog spajanjem popodnevnog Večernjeg vjesnika u izdanju kuće Vjesnik i dotad konkurentskog Narodnog lista. Integracija dva najveća novinska izdavača u Hrvatskoj osigurala je Vjesniku već tada primat na jugoslavenskom prostoru.

Godine 1959. izlazi i prvi broj Danasa, kasnije preimenovanog u Globus (Narodni list imao je tjednik koji se tako zvao, pa se htjelo sačuvati tradiciju), koji se uskoro u cijelosti počeo tiskati na bakrorotaciji kupljenoj u Italiji. Prelistate li danas Globus, koji je u početku uređivao Frane Barbieri, impresionirani ste ponajprije tretmanom fotografije, koja je konceptualno slijedila sadržaj teksta, i brojem uredničkih ideja: tema o bujanju potrošačke groznice u Jugoslaviji ilustrirana je fotografijom preko dvije stranice na kojoj manekenke i manekeni stoje uz predmete koji su se najbolje prodavali na tržištu - hladnjake, perilice rublja, televizore i automobile. Na naslovnicama su defilirale mlade glumačke nade poput Božidarke Freit i Bebe Lončar, feljton u nastavcima o zagonetnom “Fantomu” s Cmroka, čiji identitet nikad nije otkriven i koji je na meti imao i legendarnu Mariju Jurić Zagorku, čitao se bez daha, kao i reportaža o Henryju Charričreu Papillonu, bjeguncu s Vražjeg otoka, o kojem se tada puno pisalo u svjetskim novinama.

Usprkos iznimnoj atraktivnosti, Globus je ukinut već 1963., u trenutku kad je imao najveću nakladu (gotovo 50 tisuća primjeraka), jer su troškovi lista tiskanog na bakrorotaciji bili naprosto preveliki.

Direktor kuće Vjesnik, koja je 1962. svojoj paleti listova pridodala još jedan važan adut, dnevnik Sportske novosti, u tom razdoblju bio je general major Đuro Kladarin. Iako nikad nije profesionalni novinar, nekadašnji partizanski komesar odlično je znao kako treba voditi poduzeće, neprestano mu ojačavao tehničku bazu, a ubrzo je shvatio da su prostorije Vjesnika u Masarykovoj 28 (i na još nekoliko lokacija u središtu grada) pretijesne za njegov veliki pogon.

Kako priča Marko Grčić, doajen kuće Vjesnik, koji će se 1959. zaposliti u VUS-u i ostati tamo sve do prelaska u Start sredinom 70-ih godina, Kladarinu je najprije ponuđen krasan “plac” na mjestu današnjeg hotela Westin, gdje se tada nalazila vojna pekarnica, ali ju je odbio jer mu se činilo da je preblizu pritiscima gradske politike, pa se radije odlučio za veliki prostor između današnje Slavonske avenije i Odranske ulice.
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Da šteta, ali za beskučnike.Vjesnik je bio ogroman, mogao si se pokriti s njim na klupi u parku.Ja ga nisam vidio već godinama.
Ali zato imamo 24 sata koji su najčitaniji (npr.Coco ima najveću guzu i sl.)
Fala bogu pa postoji net da možemo nešto i saznati, naravno ako se potrudimo.
Makar to nama ništa ne znači, ali ajde.

_________________
Sve što sastaviš raspadne se prije ili poslije

EPP: čitajte http://www.e-novine.com/

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon

Korporacijski masakr medija

Ovaj je tekst posveta i zahvala svim onim časnim ljudima hrvatskog novinarstva koji su do zadnjeg trena pisali velike i sjajne tekstove i izvještavali s televizijskih ekrana o hrvatskoj i svjetskoj kulturi

Jeste li ikad očekivali da će reklama za Lidlove jeftine banane postati važnija od svakoga koncerta klasične glazbe, kapitalne izložbe ili kazališne predstave? Bez sumnje, pobijedile su nas domaće i strane korporacije svojim reklamama za jabuke, traktore, WC-papir i uloške, nema što! Hrvatski mediji pretvoreni su u tabloide i bespoštedne trgovačke kampanje u kojoj svaka reklama izgurava prostor za ozbiljan novinski tekst. Što je ostalo od nekadašnje bogate medijske scene? Bez sumnje, ostaci ostataka.

Ali koga više briga za to? Razaranje kulture kreće se u dvama smjerovima. Ne samo što muzeji, kazališta, opere, plesni ansambli, izdavači, nezavisna scena, koncertne kuće primaju sve skromnija sredstva, već i oni rijetki sponzori koji su bili voljni ulagati u kulturne programe nisu oslobođeni PDV-a.

Shodno tomu, događao se paralelan proces u kojem već godinama i na televiziji i na radiju i u tiskanim medijima kulturne rubrike umiru, a novinari kulture nestaju, da se poslužimo jezivim njemačkim terminom iz Drugog svjetskog rata, »u noći i magli«.

Čovjek se s tugom prisjeti kako su tisuće ljudi nekoć znale čekati na izložbe zadarskog ili kineskog blaga, njemačkog ekspresionizma ili Medovića ispred Klovićevih dvora, stajati u redovima na fenomenalnim izložbama Muzeja za umjetnost i obrt od bidermajera do art decoa, čekati da vide spektakularne umjetničke instalacije u Umjetničkom paviljonu u kojem Radovan Vuković predstavlja svjetski vrijedne projekte, čekati željno koncerte Ive Pogorelića i najvećih europskih filharmonija ili iščekivati kakav ludi rock-koncert u Tvornici.

Gotovo sve dnevne novine i nacionalna televizija pale su kao žrtve korporacijskih siledžija što istiskuju sve ostale sadržaje. Riječju, svaka Lidlova, Intersparova, Pevecova, Konzumova ili bankarska reklama gurat će se danas ne samo u nebrojenim TV-reklamama čak i nacionalne TV-kuće, već se i na internetskim portalima dnevnih novina i prostorno smještaju tik uz minijaturne tekstove iz kulture.

Nedavni porođaj poznate pjevačice, plač glumice koja leži na otiraču ispred vratiju bivšeg muža, stari dečki koji traže cure na selu dobit će više medijskog prostora od svakog našeg pisca, znanstvenika, glazbenika ili slikara što je potpun poraz hrvatske medijske kulture. Ovaj je tekst posveta i zahvala svim onim časnim ljudima hrvatskog novinarstva koji su danju i noću pratili i pisali o živoj hrvatskoj kulturnoj sceni, izvještavali s televizijskih ekrana o hrvatskoj i svjetskoj kulturi, od Helge Vlahović Brnobić do Nede Ritz i onih rijetkih koji su preostali iz »Pola ure kulture«. Tekst je i posveta svim kolegama nestale stare kulturne rubrike Večernjeg lista i ugašenog Obzora – Želimiru Ciglaru, Zrinki Radić, Maji Stanetti, Željki Vuković, Dorotei Jendrić – koji su egzekucijom šefova bačeni na ulicu, a onih nekoliko preostalih spasilo se odlaskom u mirovinu.

Hoće li uopće ostati koji Mohikanac za kulturu na televiziji i u novinama, tek će se vidjeti. Ali kako je davno sve točno predvidio »genij ciganskog lica« Antun Gustav Matoš: »Mi volimo samo ono što nemamo, što nam se otima. Zato ćemo možda i ljubiti Hrvatsku u času kad je otmu...« Ili zaključno o svemu: »Seljaštvo propada, industrija nikakva, tuđinac nam siječe kesu. U takvim socijalnim prilikama značajnik je iznimka, pripuz pravilo, a viša kultura i više čovještvo tek ures usamljenih pojedinaca, jer kultura i nauka kao plodovi slobode mogu cvjetati samo u slobodnim narodima, dok kod nas samo životare i vegetiraju...«

Zbogom, prijatelji.
Marina Tenžera

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Ne znam koga više zanima Vjesnik – rekao je ministar financija Slavko Linić danas u Bruxellesu, odgovarajući na pitanje novinarke Hrvatskog radija o sudbini tog posrnulog dnevnog lista.

– Vrlo jasno, Vjesnik nije proizvod, Vjesnik nije ime. Ne zove se Vjesnik nego vjesnik.hr. Nema imovine, nema tržišta i, osim 98 zaposlenih koji, eto, imaju želju raditi, Vjesnik ništa drugo ne predstavlja. Ja ne vidim budućnost za tu tvrtku – rekao je Linić.

E sad malo komentara:
Ne bih želio da me se pograšno shvati, ne želim niti najmanje vrijeđati Linića, već samo ukazati na stanje stvari. Naime, nije nevažno pitanje što je nekome važno. Da li čovjeku treba samo hrana, cuga, seks, kuća, auto, šik-odjeća i to bi manje-više bilo to. Postoji li razlika između jednog čovjeka i psića Fifija kojem kad ponudiš knjigu pjesama, istinitu informaciju u novinama, Bachovu fugu ili kad mu pričaš o blagodatima kulture, mira i sloge ili o vrijednostima kao što su obitelj, domovina i vjera, on samo dobronamjerno maše repom i očekuje od tebe da mu dobaciš komad slanine?

Za ono što je nekome vrijedno, on će se i potruditi i to važi i za Linića i za vladu. Mi očekujemo od njih da nešto i naprave, a ne da samo viču: “nema para”, to može svatko, za to ne trebamo njih. Kao što svatko bez njih zna sve ono najbolje u Hrvatskoj rasprodati i ukinuti. Ako ne mogu prepoznati prave nacionalne i narodne interese i izboriti se za njih, neka se sklone, ima ih koji to mogu.

I naravno reklama: čitajte 24 sata, jeftino, ima Soraja i sl., ćak nije loše za potpalu.
Ostat ćemo na samo jednim polunovinama (večernji) koji pišu , a najmanje polupismeni šarlatani, ima i poneki izuzetak.(taj je totalno nepismen).


Fala bogu na net-u, pa ipak nešto nađeš.

_________________
Sve što sastaviš raspadne se prije ili poslije

Gasi li se Vjesnik pod tiranijom tabloidizacije medija?

Senzacionalizam, spletkarenje, seks i nasilje, kažu vlasnici medija, prodaju novine. Svjetske uspješnice, drame, reklame, animirani filmovi, serije, reality show programi listovi za tinejdžere, tematski su opsjednuti životom »slavnih«, seksualnošću, voajerstvom, dokoličarenjem i nasiljem

Marina Tenžera objavila je izvrstan tekst pod naslovom »Korporacijski masakr medija« u Vjesniku od 3. ožujka 2012. U svim drugim dnevnim novinama ima više prostora za oglašavanje, reklame, teroriziranje privatnošću trivijalnim »facama« nego onog za znanost, kulturu i školstvo. Je li Vjesnik propao jer je imao uređivačku politiku koja se godinama opirala sveopćem trendu tabloidizacije (tiskanih) medija? Moj je odgovor potvrdan. »Hrvatski mediji pretvoreni su u tabloide i bespoštedne trgovačke kampanje u kojoj svaka reklama izgurava prostor za ozbiljan novinski tekst. Što je ostalo od nekadašnje bogate medijske scene? Bez sumnje, ostaci ostataka«, piše Marina Tenžera. Novine se sve manje čitaju, a sve više prelistavaju. Kad je Vjesnik u pitanju, to nije slučaj. U našim najčitanijim novinama dnevno ima između 15 do 30 reklama. Prednjači dnevna novina 24 sata. Slično je i u inozemstvu. Na primjer, britanski list The Sun u svakom broju ima između 25 i 30 reklama. The Sun je najžući od svih britanskih dnevnih listova, a hrvatski ga list 24 sata slijedi po primjeru tabloidizacije novina. U tim listovima prednjače teme šoubiznisa, stila života, skandala i slično. Uredništvo lista The Sun obraća se mladim čitateljima: »Ako imaš priču o slavnoj osobi, skandalu i slično, nazovi nas. Čeka te velik novac.« Djeca sve češće postaju kolateralne žrtve medijskih napisa. Bez sankcija za urednike i novinare. Senzacionalizam, spletkarenje, seks, nasilje – kažu vlasnici medija – prodaju novine. Naravno, kad su takvim teroriziranjem unisonih sadržaja navukli čitatelje i gledatelje. Svjetske uspješnice, drame, reklame, animirani filmovi, serije, reality show programi, listovi za tinejdžere, tematski su opsjednuti životom »slavnih«, seksualnošću, voajerstvom, dokoličarenjem i nasiljem. Časopisi za mlade šalju poruku mladima da sve ima cijenu, ništa vrijednost. U njemačkom časopisu Bravo za tinejdžere postoji rubrika »Kojemu tipu mobitela pripadaš«. Zlatno pravilo marketinških stručnjaka glasi: »Svoju robnu marku utisni djetetu u glavu do desete godine starosti.«

»Gotovo sve dnevne novine i nacionalna televizija pale su kao žrtve korporacijskih siledžija što istiskuju sve ostale sadržaje. Riječju, svaka Lidlova, Intersparova, Pevecova, Konzumova ili bankarska reklama gurat će se danas ne samo u nebrojenim TV-reklamama čak i nacionalne TV-kuće, već se i na internetskim portalima dnevnih novina i prostorno smještaju tik uz minijaturne tekstove iz kulture«, kaže Marina Tenžera. Koliko smo puta čitali i gledali sapunice o izvjesnom Anti i Simoni, Pokosici i njezinim bivšim i sadašnjim »dragima«, Marijani i Nemešu, iščekivali porođaj poznate pjevačice, a prije njezin »kućni uradak«, eskort-damama, sirovim strastima »poznatih«... Sve novine i internetski portali početkom ožujka bili su puni testova s gotovo istim naslovom: »Seksi Nataša Munitić nadzirat će Hrvatske autoceste« uz neizostavnu fotografiju nje u bikiniju. Nije važno što gđa Munitić godinama radi u Ministarstvu prometa i koje kompetencije ima. Važno je da nas mediji »informiraju« kako bivša misica održava liniju, koju marku torbice nosi, koji parfem preferira. »Kako je Nataša iz rubrike lifestyle prešla u događaje i politiku? Ima li razlike između te dvije rubrike? Sudeći po smjeru u kojem se kreću hrvatski mediji, ta je granica jako, jako oslabila. Glad za senzacijom jača je od kvalitete, a u takvom loncu skuhan medijski proizvod svakim je danom sve papreniji, da tjera suze na oči«, piše Iva Pejković 2. ožujka u svojoj kolumni na E- portalu. Čak ni ženska udruga B.a.b.e. više ne reagira na takve seksističke članke i komentare. Ovo su tek neki primjeri eutanazije medijske kulture. Koliko je poznatih kolumnista ostalo bez posla u posljednja dva desetljeća? HND o tome ne mari! O tome na kraju teksta. Uostalom, napokon priznajmo, zar nismo imali više kvalitetnih kolumnističkih priloga tijekom socijalizma? Televizija, mobitel i internet postali su kradljivci vremena, s posebno razornim posljedicama za mladu generaciju. U kulturi eksponiranosti, mediji osobito (ciljano) mladima šalju poruku: »Ako nisi prisutan u medijima, ne postojiš.« Reality show programi, arena su moralnih gladijatora kojima se siluje privatnost, ističe Živko Kustić. Reality show programi vode psihološkom kanibalizmu i ponoru moralne izopačenosti. Umjesto da postanu poznati jer su nešto učinili, sudionici postaju poznati samo zato što su pristali na prostituiranje svoje osobnosti. Ti su programi žderači ljudskih sudbina. Popularnost na internetu najlakše se stječe provokacijama. Facebook i blogovi postaju arene za napade, nasilje, difamiranja »protivnika«. Na internetskim se stranicama objavljuju uvrede i klevete, širi govor mržnje, rasistički i seksistički komentari nebrojenih anonimusa i to se naziva »slobodom medija«. O brojnim drugim primjerima detaljno pišem sa suradnicima u nedavno objavljenoj knjizi »Tamna strana ekrana«.

Vratimo se Vjesniku. Dijelim mišljenje s Vladom Lušićem da smo i mi, čitatelji, suodgovorni za gašenje Vjesnika. »Pasivno smo promatrali kako nam žuta groznica sustavno truje naciju.« Šutnja je bolest i našeg društva, (i) kad promatramo nestajanje kvalitete i (ciljani) odlazak briljantnih novinara analitičara naše zbilje. O HND-ovu vodstvu nema smisla govoriti ni očekivati empatičnost i etičnost za brojne njihove kolege koji su ostali bez posla, koji nisu reagirali kad je njihov predsjednik Suda časti Drago Hedl, koji je na senzacionalizmu i žutilu »ubio« djecu iz »sivog doma« u Osijeku (o čemu sam prije pisao). Takvi dobivaju nagradu od predsjednika države. Malo je reći da je to skandalozno. Ili obratno, bi li bilo normalno da je nekomu od brojnih »otpisanih« novinara dao isto priznanje jer je nenormalno postalo normalno!

Zlatko MILIŠA
Profesor Sveučilišta u Zadru

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Vjesnik ne ide u stečaj, Vlada ima zainteresiranog kupca?

Vlada bi mu navodno Vjesnik prodala za 1 kunu, pod uvjetom da vrati sve Vjesnikove dugove i ne dira novinare

Dnevni list Vjesnik ipak bi mogao izbjeći stečaj jer Vlada ima zainteresiranog kupca, najnovija je informacija koju je u intervjuu Net TV-u u ponedjeljak navečer rekao prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić, a prenosi Tportal.

Iz Ministarstva gospodarstva nisu željeli komentirati ovaj slučaj, no potvrđeno je da zainteresirani kupac postoji.

S druge strane, Nacional piše da je zainteresirani kupac Peter Doimi de Frankopan Šubić Zrinski, vlasnik i direktor tvrtke Frankopan Nekretnine i nebodera na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, koji je prošlog tjedna o kupnji Vjesnika razgovarao u Ministarstvu gospodarstva.

Vlada bi mu navodno Vjesnik prodala za 1 kunu, pod uvjetom da vrati sve Vjesnikove dugove i ne dira novinare.


-------------------------------------------------------------------------------------------------

A tko je tajanstveni kupac?

---------------------------------------------------------------------------------------------------

Hrvatska misija lažnih Frankopana

Lažni Frankopani uspjeli su u Hrvatskoj postati vlasnici nebodera na Trgu bana Jelačića i dvorca Ribnik

Hrvatskom već desetak godina lunjaju ljudi koji sebe nazivaju Frankopanima i kite se titulama kakve sebi sigurno ne bi prisvajali, ni da su doista živi potomci najslavnije hrvatske plemenitaške obitelji. Na čelu te kolone samozvanih Frankopana, a po ocjeni povjesničara najobičnijih falsifikatora koji se neukusno izruguju hrvatskoj povijesti, nalazi se Šveđanka Ingrid Detter alias Ingrid de Frankopan, odnosno Ingrid Doimi de Lupis Frankopan-Šubić. Katkad kneginja, pokatkad grofica, a u novije doba – princeza Frankopan, unatoč tome što Frankopani s prinčevima nisu imali nikakve veze.

Kneginja, grofica ili princeza? Ingrid Detter najprije se predstavljala kao kneginja, ponekad je bila grofica a u zadnje vrijeme je princeza FrankopanLažnim Frankopanima u Hrvatskoj je uspjelo ono što sigurno ne bi ni u jednoj pristojnoj državi koja svoj integritet čuva provjeravajući identitet kupca, pogotovo kad se on predstavlja kao reinkarnacija jedne prastare povijesne obitelji: da postanu vlasnici dviju iznimno vrijednih nekretnina. Nebodera na Trgu bana Jelačića i dvorca Ribnik u okolici Karlovca. Usto, nedavno su se prikazali i u ulozi mecena umjetnosti – kao zaštitnici imena Frankopan ustoličili su istoimenu književnu nagradu, što će je u budućnosti dodjeljivati domaćim književnim i publicističkim nadama uz ček od 50.000 kuna.

Titulu, kaže samozvana princeza, nije ostvarila rođenjem, nego udajom za Louisa Doimija de Lupisa, podrijetlom s otoka Visa. Obitelj koja sebe deklarira izdankom frankopanske plemićke loze, a da dosad nije podastrijela ni jedan dokaz o tome, broji sedam članova. Uz ambicioznu Ingrid Detter i njezina mnogo manje preuzetnog supruga Louisa, tu je i njihovo petero djece – sinovi Petar, Nikola i Lovro, kćeri Paola i Christina. Svi su visokoobrazovani; majka je stručnjak za međunarodno pravo, otac bankar, djeca su pohađala najbolje engleske škole. Petar, najstariji sin obitelji De Lupis, koji je u Hrvatskoj zadužen za ostvarenje poslovnih snova svoje majke, završio je povijest na Cambridgeu i bavi se ranom srednjovjekovnom povijesti Hrvatske, što priči o hrvatskim Frankopanima daje i zrnce komike.

Povijesna je činjenica da hrvatski Frankopani, velikaška obitelj krčkih knezova, ne postoji već od 30. travnja 1671., kada je posljednjem od njih, Franu Krsti Frankopanu, markizu koji se bavio i pjesništvom, odrubljena glava. U to se, uostalom, uvjerila i sama Ingrid Detter, kada je početkom devedesetih svratila u Hrvatski povijesni muzej – ondje joj nisu mogli dati ni jedan trag koji bi posvjedočio vezu između nje i starih hrvatskih plemića. Jer samo bi čudotvorac mogao preskočiti gotovo četiri stoljeća i popuniti rupe u rodoslovnom stablu, koje je zapečatio njemački car Leopold I., kada je Frana Krstu Frankopana i Petra Zrinskog, koji su sudjelovali u protuhabsburškoj uroti (1664.), što ju je vodio hrvatski ban grof Nikola Zrinski, osudio na smrt. Dok je Nikolu Zrinskog na smrt razderao vepar, Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan uzalud su u Beču tražili pomilovanje – obojica su na isti dan pogubljeni u Bečkome Novom Mjestu. I tako su zatrti korijeni hrvatskih Frankopana.

Miroslav Granić sa zadarskog Filozofskog fakulteta, kojega smatraju najvećim stručnjakom za genealogiju u Hrvatskoj, nije mogao suspregnuti smijeh kad su ga Nacionalovi novinari pitali postoji li i najmanja šansa da su danas živi nasljednici Frankopana: “Tako i vi i ja možemo biti Frankopani. Volio bih vidjeti po kojoj osnovi spomenuta gospođa ima pravo prisvajati prezime Frankopan. Da posjeduje vjerodostojne papire, sigurno bi ih odavna pokazala kad joj je tako stalo do hrvatske kulture i valjda ne bi odbijala suradnju sa znanstvenicima koji bi joj potvrdili podrijetlo da ga doista i ima. U povijesti je, doduše, bilo raznih pokušaja falsifikata; na Rabu su Dominisi tvrdili da su u srodstvu s Frankopanima i čak je njihov najugledniji član, nadbiskup Markantum, falsificirao stablo, tvrdeći da potječu od Frankopana, ali to je još u 19. stoljeću raskrinkano.

Obitelj Dojmi mogla bi u najboljem slučaju dokazati vezu sa Šubićima, jer arhivska građa svjedoči da se u ranom 14. stoljeću Urša, kći bana Pavla Šubića, udala u Trogiru za nekog Dojmija, kako to tvrdi trogirski heraldičar Jeronim Buffalis. Šubići tada nisu postali Zrinskima i nemaju nikakvog dodira s krčkim knezovima.”

Granića osobito smeta što je u Hrvatskoj postalo uobičajeno lažno predstavljanje i nitko se oko toga ne uzrujava, pa čak ni kad je riječ o manipulacijama s povijesnim imenima. On je upozorio kako i kazneni zakon izrijekom spominje tek zaštitu samo za službene ili vojne osobe, a ostale slučajeve ostavio je nedorečenima. “Samo u Hrvatskoj, ni u jednoj drugoj europskoj zemlji, možete reći da ste kineska kraljica i nikome ništa”, zaključio je Granić.

U društvenom životu Hrvatske princeza Frankopan uskrsnula je, prisjetimo se ukratko, početkom devedesetih. Ingrid Detter pokazala je nevjerojatni marketinški smisao za promicanje svoga imena: u jeku rata i euforiji nacionalnog osvješćivanja jednostavno se pojavila i predstavila kao zakonita i legitimna nasljednica obitelji Frankopan, nudeći ugroženoj javnosti patetičnu retoriku sa strašću na kojoj bi joj zavidjeli i članovi hrvatskog društva političkih zarobljenika. A priča ide ovako: kad su u Hrvatskoj propašću komunističkog režima otvorene granice za ljude, robe i ideje, na scenu je stupila kneginja i grofica, koja se uz plemićku titulu pohvalila i drugim referencama: stručnjakinja za međunarodno pravo, osobna savjetnica pape Ivana Pavla II., savjetnica nekoliko europskih vlada, pa tako u početku i hrvatske Vlade. Svaku priliku iskoristila je da udijeli lekcije o nacionalnom ponosu koji mora spriječiti olako rasprčkavanje bogatstva, kulture i baštine. Nije propustila naglasiti kako njezina obitelj ima veliku moć u Velikoj Britaniji, a ona je tu moć – u ulozi neformalne i dobrovoljne ambasadorice – koristila, naravno, za dobrobit Hrvatske. Nakon njezinih intervjua neupućeni bi lako mogli pomisliti kako Hrvatska bez njezina silnog angažmana, vjerojatno, ne bi ni bila priznata država.

Ingrid Detter često je izražavala strah da će stranci pokupovati najznačajniju imovinu u Hrvatskoj i njome gospodariti suprotno hrvatskim interesima. A onda je prije godinu dana njezin sin Petar javno obznanio koju će to prvu nekretninu oni sami štititi od stranaca koji ne cijene dovoljno hrvatsku kulturu, nego ih zanima samo profit: neboder na Trgu bana Jelačića u Zagrebu. Petar Doimi do danas, tvrde njegovi suradnici, nije isplatio iznos od šest milijuna eura, nego samo polog od petsto tisuća eura. Stoga neboder umjesto najavljene obnove, koja ga je iz jedne od najspornijih zagrebačkih građevina trebala pretvoriti u najluksuzniji poslovni toranj obložen plavim staklom, danas zjapi prazan, a vlasnika polako napuštaju poslovni partneri.

Prošli mjesec javnost je iz dnevnih novina saznala da je Ingrid Detter “opet svoja na svome”, jer je postala vlasnicom dvorca u Ribniku. To je nekoć bila rezidencija pravih Frankopana, a povjesničari umjetnosti smatraju ga neprocjenjivo vrijednim zbog šest luksuznih srednjovjekovnih nužnika. Da se obitelj Ingrid Detter pojavila kao običan kupac koji se na tržištu nadmeće cijenom, a ne plemićkim titulama, javnost bi bila manje iziritirana. Ovako, kad je “princeza” Ingrid Detter u zanosu izjavila da je to za njezinu obitelj “vrlo važan trenutak jer se oni vraćaju kući i jer je dvorac za njih i njihovu domovinu Hrvatsku simbol patriotizma”, stručnjacima se opet digla kosa na glavi. Ivan Mirnik, koji je u više navrata javnost upozoravao da “princeza Frankopan-Šubić-Zrinski zabavlja i nasmijava sve ljude s malo više povijesnog obrazovanja”, još je jednom u Vjesniku podsjetio da je posrijedi svojatanje Frankopana i cinično izrugivanje povijesti.

Premda se iz krugova bliskih Hrvatskom plemićkom zboru može čuti kako njihovi članovi smatraju da reinkarnacija Frankopana narušava i njihov ugled, dosad se od njih nisu javno ogradili. Louis Doimi de Lupis 1995. bio je jedan od osnivača HPZ-a, što ga je inicirala grupa od 17 potomaka plemića posvećenih štovanju tradicije i Hrvatske, njezine povijesti i kulture. No Nacionalovu novinarku Branko Cindro dočekao je s diplomatskim objašnjenjem: “HPZ nema članova pod imenom Frankopana, niti je itko ikada tražio da mu se odobri plemićka titula kao nasljedniku Frankopana. Naš je član Louis Doimi de Lupis, on je priložio dokumente o plemićkom podrijetlu koje je komisija verificirala. Članom HPZ-a može postati onaj tko nosi prezime obitelji koja je plemenita i dokaže po muškoj liniji neprekinutost te obitelji. U slučaju Louisa Doimija de Lupisa nema nikakve dvojbe. Zbornik plemstva svjedoči o plemićkim korijenima de Lupisa, koji se prvi put spominju u 13. stoljeću u Trogiru pod imenom Dujmi. U zborniku je opisan i izgled njihova plemićkog grba.”

Toj obitelji, svjedoči i Mirnik, bečki dvor potvrdio je viteški stalež, najniži plemićki rang, ali i to tek 1855. i 1865.

No Branko Cindro ne poriče da je njegov pokojni otac Nikola Cindro, ugledni znanstvenik, prije pet godina razgovarao s de Lupisom i zatražio ga da zbog slučaja Frankopan svoje članstvo stavi u mirovanje. Tako su članovi HPZ-a problem lažnog plemstva stavili ad acta.

Smatrajući da je Ingrid Detter zbog svoje, kako kažu, “prezimenjačke megalomanije” ugrozila ugled obitelji Delupis, pobunili su se članovi obitelji njezina muža. Konkretno, Mirko Jamnicki-Dojmi di Delupis, bratić Louisa Doimi de Lupisa. On je, podastirući genealoško stablo Dojmijevih, koje u kronološkom redu od 1200. do danas broji 129 imena, prije pet godina napisao pismo javnosti, koje je dosad ostalo neobjavljeno. Iz njega se, među ostalim, može iščitati geneza novog identiteta Ingrid Detter:

”(…) Brojnim intervjuima koje je svih ovih godina davala, gotovo uvijek se njezino prezime koje je dobila udajom pojavljuje u drugom obliku s novim dodacima. U prvim medijskim nastupima bila je najprije Ingrid Detter Dojmi Delupis, kasnije se pojavilo prezime Šubić, još kasnije Šubić-Zrinski, da bi se na koncu zakitila i dičnim Frankopanom. Najgore od svega je što se u posljednje vrijeme sasvim izgubilo jedino pravo prezime Dojmi Delupis, a ostala su zvučna prezimena poznatih hrvatskih plemića i velikaša Frankopan-Šubić-Zrinski. Netko tko je siguran u svoje podrijetlo ne mijenja svoje ime od vremena do vremena. Nijednom nije ukazala na vjerodostojnu i argumentima potkrijepljenu nit po kojoj bi se navedenom legalnom plemićkom prezimenu moglo pridodati i Frankopan. Već odavno se čudim što navedenu gospođu nije demantirao na prvome mjestu njezin muž koji je autentični Dojmi. Možda će zvučati neskromno, ali moram reći da je tijekom stoljeća obitelj Dojmi, kasnije Dojmi di Delupis dala dosta priznatih i zaslužnih djelatnika i intelektualaca… Dakle, Dojmijevi su postojali i postoje, a ne sjećam se da je ikad itko u mojoj obitelji spominjao Frankopane u kontekstu obiteljskih veza s Dojmijima. Posizanje za kraljevskom krunom Hrvatske od strane osobe, rođene Šveđanke, u najmanju je ruku komičan gest. Nakon rata to je do krajnjih granica neukusno i uvredljivo za našu domovinu. Hrvatski narod kroz stoljetnu žudnju za svojom državom, dobro je proučio svoju povijest. Tom se narodu ne može podvaliti i blefirati, stoga je očito da je gospođa Detter-Dojmi podcijenila narod u koji je udajom ušla, uvrijedila ga prosudbom da se radi o ignorantima, zaludila svoju rođenu djecu i dakako, narušila ugled jednoj časnoj obitelji.”

No sve je to nije omelo da pod plaštem izmišljene plemićke titule postane vlasnica dvorca. Početkom godine načelnik ribničke općine Nikola Tržok, jedini volonter u Karlovačkoj županiji, po zanimanju stolar, dobio je pismo namjere za kupnju dvorca od osobe koja se predstavila kao princeza Ingrid de Frankopan. Kako Ribničani godinama sanjaju o dolasku turista koji će razgledavati dvorac u nekom novom sjaju, energični Tržok nije žalio truda: “Obavijestio sam sve mjerodavne institucije, od županije do ministarstva o njezinu interesu. Svi su nam davali podršku i rekli: samo naprijed.”

U skladu s propisima, koji Županiji i Vladi jamče pravo prvokupa kod prodaje kulturnih dobara, općinski načelnik poslao je dopis na njihove adrese i pitao ih jesu li zainteresirani za kupnju. Kad su stigli negativni odgovori, objavljen je javni natječaj. A na njega se javila samo Ingrid Detter.

“Nisam ih tražio da dokažu da su potomci Frankopana. Uostalom, sve smo radili javno i ako postoji nešto sporno, trebali su nas upozoriti iz državnih službi. Mi smo u prvom redu zainteresirani da Stari grad Ribnik i dalje ostane simbol Ribnika, otvoren za turističke i promidžbene svrhe. Nama je bitno da ovaj kraj turistički živne i svatko tko je spreman uložiti u obnovu je dobrodošao”, kaže Tržok.

Formalno-pravno ugovor kojim joj općina prodaje dvorac u Ribniku za milijun i 650.000 kuna čak ne izgleda sporan. Dvorac ima status spomenika kulture i pod zaštitom je države, pa je u ugovor ugrađena klauzula da će jedan dio dvorca ostati otvoren za javne posjete, te da obnovu moraju nadgledati stručnjaci Konzervatorskog zavoda.

Naizgled nisku cijenu objašnjava zaista jadno stanje dvorca. Srednjovjekovna luksuzno građena rezidencija Frankopana doima se kao ruina. Posljednjih devedeset godina, otkad su ga Elizabeta i Eduard Han prodali općini za deset tisuća kruna, dvorac je prepušten milosti i nemilosti države; koristili su ga karlovački generali, poljoprivredna zadruga, općinari, javni bilježnici, kovači, stolari, pekari, nekoliko godina u njemu je bila škola, a onda je poslužio i za stanovanje učitelja i policajaca. Iz državnog proračuna u posljednje tri godine za istraživačke radove te za saniranje krova i mosta utrošeno je tek nešto više od dvjestotinjak tisuća kuna.

Ferdinand Meder, ravnatelj Konzervatorskog zavoda Hrvatske, i povjesničar umjetnosti Drago Miletić u kratkom su razgovoru Nacionalovoj novinarki objasnili da dvorac, bez obzira na to što se u povijesnom i simboličkom smislu njegova vrijednost čini neprocjenjivom, vrijedi otprilike koliko je Ingrid Detter za njega ponudila. Miletić je podsjetio kako se u Hrvatskoj, po uzoru na iskustvo u sličnim tranzicijskim zemljama, takvi objekti daju uz simboličku naknadu – za jednu kunu – samo da bi se zaštitili od daljnje devastacije i pod uvjetom da ih se obnovi u skladu s konzervatorskim pravilima.

No promatrači vide moguću opasnost u dvjema stvarima: najava Ingrid Detter da će Ribnik postati ekskluzivni elitni centar plemića izvan komercijalne upotrebe u izravnoj je suprotnosti s odredbama ugovora da ostane otvoren za javnost. U ugovoru se ne vidi kakve su konzekvence ne bude li se pridržavala uputa konzervatora i propisa da dio ostane otvoren za publiku. Praksa u Hrvatskoj, nažalost, svjedoči da povjesničari umjetnosti nemaju mogućnosti nadzirati obnovu, nego mogu samo jednom rezignirano tražiti da se sa spornog objekta, do kraja devastiranog lošom adaptacijom, skine oznaka – spomenik kulture.

Upitno je također raspolaže li Ingrid Detter s pet milijuna eura, koliko je obećala Ribničanima u pregovorima. To se Ingrid Detter nitko nije usudio pitati. Fondacija Ingrid Detter s kojom je općina Ribnik sklopila ugovor registrirana je na otmjenoj londonskoj adresi u Chelseaju, gdje živi engleski “high society”, ali ne i Ingrid Detter. Visokom društvu pripada njezin sin Petar “Frankopan”, i to otkad se oženio Jessicom Sainsbury. Ona je kći sir Timothyja Sainsburyja, bivšeg ministra u vladama Margaret Thatcher i Johna Majora i jednog od vlasnika najvećeg britanskog lanca samoposluživanja. Sami Doimi žive u mnogo skromnijim uvjetima, prijavljeni na adresi Blythe Rd.

U svojoj životnoj misiji zaštite hrvatske kulture i državnih interesa Ingrid Detter najveće autoritete u Hrvatskoj proglasila je nacionalnim saboterima, zlobnicima koji žele zatrti hrvatski identitet, iz čega se izravno može zaključiti da je samu sebe i članove svoje obitelji proglasila prvorazrednom branom Hrvatske. Ili, kako je svojedobno objasnila Nacionalovoj novinarki: “Umjesto da nam budu zahvalni što svoj utjecaj i veze koristimo da bismo pomogli Hrvatskoj, oni nas ispituju jesmo li lažni Frankopani ili nismo. Kao da je to bitno sve dok pomažemo Hrvatskoj.”

Povijest Frankopana od Rima do Bečkog Novog Mjesta

Podrijetlo i povijest hrvatskih krčkih knezova Frankopana, koji se u povijesnim izvorima navode i kao Frankapani, u kratkim je crtama predočio akademik Petar Strčić, upravitelj Arhiva Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, autor leksikonskih jedinica o Frankopanima, koji upravo u suradnji s akademikom Lujom Margetićem objavljuje dvije knjige, svaka od šesto stranica, posvećene Frankopanima.
Frankopani se prvi put pojavljuju u doba Karla Velikoga, dakle u 8. stoljeću. Legenda kaže da su četiri Frangepana morala pobjeći iz Rima; Elizeo se zadržao u Firenci, on je tvorac elizejskoga roda, čiji je pripadnik bio i pjesnik Dante Alighieri. Ostala trojica, Ugo, Mihael i Nikola, uputili su se prema Veneciji. Ugu se izgubio trag na putu prema Njemačkoj, a Mihael se zadržao u Veneciji i postao rodonačelnik mletačke aristokratske linije Michielli, koja je dala više duždeva. Nikola je krenuo prema tadašnjem širem području Dalmacije i smatra se začetnikom krčkih knezova.
Krčki knezovi Frankopani nisu podrijetlom etnički Hrvati, oni su, prema legendi, potomci rimskih Frangipanija. U arhivskoj građi rimski Frangipane nepobitno se pojavljuju 1014. Oni su u 10. i 11. stoljeću bili najmoćnija aristokracija u središnjem prostoru današnje Italije, držali su visoke položaje u crkvi i svjetovnoj upravi, bili su vlasnici Koloseuma, Titova slavoluka, Circus Maximus, odlučivali su o sudbini pape…
Historiografi su pronašli pouzdane dolaze o prvom krčkom knezu Dujmu I., koji datiraju između 1118. i 1130. Nemoguće je odrediti konkretnu godinu, ali neosporno je da se Dujam javlja u doba vladavine mletačkog dužda Domenica Michiellija. Mlečani su prisvojili Krk dvije, tri godine prije i ustupili su ga u feud Dujmu, pretku Frankapana.
Historiografi su podijeljeni oko podrijetla prvog krčkog kneza Dujma. Jedni tvrde da je Dujam Hrvat, nosi dalmatinsko ime, njegovi potomci bili su izraziti glagoljaši, zaštitnici hrvatskog jezika i pisma, staroslavenske službe božje, stoljećima su ratovali protiv Mlečana. Drugi, pak, upravo u činjenici da je Dujam vladao Krkom u doba Mlečana vide dokaz o njegovu talijanskom podrijetlu, budući da su Mlečani na osvojenim područjima za upravitelje u pravilu postavljali plemenitaše iz Venecije, a to su iznimno dopustili i krčkom knezu, jer je bio u srodstvu s rimskim Frangipanijima, o čemu svjedoči i identičan grb, kakav su imali i Michielliji i rimski Frangipani i krčki Frankopani.
Hrvatske i talijanske Frankapane i Frangipane povezuje još jedna legenda koja kaže da se u 11. stoljeću u Furlaniji, najistočnijem dijelu današnje Italije, pojavio knez Conte di Castelo, koji je došao iz Hrvatske iz roda kneževa krčkih “trbuhom za kruhom”. Ta linija postoji i danas; Doimo Frangipane, jedini živući potomak rimskih Frangipanija, živi u blizini Udina i nosi ime koje je imao i prvi poznati krčki Frankopan u povijesti. Zapisi svjedoče da se u 15. stoljeću, gotovo istodobno, i krčki knez Nikola i Conte di Castelo u Furlaniji, proglašavaju Frangipanima. Tada postoje Frangipani i u Napulju i u Rimu.
Hrvatski knez Nikola, drugi ban među krčkim knezovima, 1425. počeo se potpisivati kao Frangipan ili Frankapan. Povijesni izvori svjedoče da je hrvatski ban Nikola, jedan od najmoćnijih velikaša u Hrvatskoj, otac devetero djece, oko 1430. otišao u Rim legalizirati svoje novo prezime u pratnji triju brodova. Ondje mu je upriličen svečani doček. Papa Martin V. potvrdio mu je prezime i dodijelio grb, kakav su imali i rimski Frangipani: dva lava koji lome kruh. No krčki knezovi zadržali su i stari koji se sastoji samo od zvijezde u gornjem polju. Rimski Frangipani nisu negirali svoje hrvatske rođake, jer su u međuvremenu osiromašili, a u zamjenu za blagoslov vjerojatno su dobili izdašnu financijsku pomoć.
Posljednji izdanak hrvatskih Frankopana bio je slavni hrvatski pjesnik Fran Krsto Frankopan, on je studirao u Zagrebu, a 1656. otišao je u Italiju, gdje je objavio prvu zbirku pjesama. Iz povijesne građe može se rekonstruirati kako je njegovo vjenčanje s rimskom plemkinjom Julijom de Naro bilo vezano uz dugogodišnji imovinski spor. A on je započeo kada su dva rimska Frangipana, Pompeo i Mario, darovali sva svoja imanja karlovačkom generalu Vuku Krsti Frankopanu i njegovim sinovima, Jurju, Gašparu i Franu Krsti. Tu su odluku osporavali moliški Frangipani, smatrajući da kao starija loza imaju više prava na nasljedstvo. Kad je Pompeo umro, Mario je, da smiri strasti, mali dio imanja prepustio moliškim i furlanijskim Frangipanima, a najveći dio darovao kardinalu Barberiniju. Kardinal je imao nećakinju Juliju de Naro, s kojom se Fran Krsto Frankopan vjenčao i automatski naslijedio Barbarenija. Tim činom je Fran Krsto priznao da je Roman.
Nepobitno je da je slavni pjesnik Fran Krsto Frankopan, knez tržački, senjski, modruški i krčki, posljednji izdanak loze hrvatskih Frankopana, ubijen kao Hrvat. Ratovao je protiv Turaka, zapisi bilježe njegovu herojsku borbu 1663. kod Jurjevih Stijena kraj Otočca. Zajedno sa svojim šurjakom Petrom Zrinskim sudjelovao je u poznatoj Zrinsko-Frankopanskoj uroti, kojoj je na čelu bio hrvatski ban Nikola Zrinski, koji je rano preminuo. Urota usmjerena protiv Habsburgovaca smišljena je 1664. u redovima hrvatskih i mađarskih feudalaca nezadovoljnih habsburškom germanističkom i centralističkom politikom, te njihovim popuštanjem Osmanlijama. Za urotu je saznao bečki dvor i osudio ih na smrt. Fran Krsto Frankopan molio je cara Leopolda da mu poštedi život, barem iz razloga što je zadnji hrvatski Frankopan. No unatoč kraljevu obećanju da će ga pomilovati, obojica su pogubljeni 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Mali dodatak za one koji vole krv. Ovo nije c/p nego dokument koji sam vidio u arhivu.
Tih godina su (1500-1700) krvnici bili jako dobro obučeni za svoj posao.Velika sekira i vudri po vratu, glava se otkotrlja i bok.
Ali Fran nije imao tu sreću (navodno je krvnik dobio neke naputke)
Prvi puta ga je opalio po leđima, pa još jednom promašio, do napokon sreće u trečem pokušaju.
Mora da je boljelo.
Bio jadan čovjek jako kriv, pa ni smrt nije doživio kao plemić, ma je, ali jako bolno.

_________________
Sve što sastaviš raspadne se prije ili poslije

Kaj to nije bilo u Tudorima?! Da nisi nekaj pobrkal?

_________________

He,he, bilo je i tam, al ono je serija, a ovo žalosna istina.

_________________
Sve što sastaviš raspadne se prije ili poslije