Kad sve zbrojimo: NAJSRETNIJA hrvatska generacija rođena je PEDESETIH

Kada je Hrvatima bilo najbolje? Koju generaciju možemo definirati kao najsretniju. Kada sam nedavno razgovarao s mađarskim ekspertom za tranziciju, rekao mi je: Znate li zašto smo vas prestigli, vama jednostavno nikada nije bilo dovoljno loše, zato ste previše omekšali

I ne zaboravi: Drveni ugljen, roštilj, tri ligeštula / Suncobran, peraje, maske, / Naočale za sunce, karte, /Tenisice, termosicu, Tarzana, / Karla Maya, šlauh, / Badminton, japanke, loptu, šunku, špeka, fotoaparat / I veliki kanister s vinom... Citatom odlomka pjesme “More, more” Darka Rundeka počinje knjiga “Sunčana strana Jugoslavije” (Yugoslavia’s Sunny Side) Karin Taylor i Hannesa Granditsa. Vrlo ozbiljna knjiga u izdanju budimpeštanskog Central European Universityja, studija jugoslavenske turističke industrije u doba socijalizma, donosi daleko više od priče o turizmu - priču o sreći stanovnika s područja bivše države. Bez nostalgije, s mnogo brojki, ali i s pogledom koji smo zamalo zaboravili. Život, naime, ne počinje 1990. Čak niti njegova dobra, sretnija varijanta.

Harvardski profesor Benjamin Friedman u svojem je kapitalnom djelu “Moralne posljedice ekonomskog rasta” napisao: “Kada pitate ljude kako im je, oni će se uvijek pozvati na neku referencu - generalno, bolje im je (ili lošije) u odnosu na susjede ili u odnosu na prošlost. Ljudi se obično smatraju sretnima kada zaključe da im je život bolji i kvalitetniji od života generacije njihovih roditelja. Jednako tako, roditelji će biti zadovoljniji ako smatraju da će njihova djeca imati bolje živote od njihovih.”

Kada je, dakle, Hrvatima bilo najbolje? Koju generaciju možemo definirati kao najsretniju?

Ako rođene između 1930. i 1939. podvedemo pod dva zajednička nazivnika - “one kojima su sve uzeli” i “one koji su uzimali” - jer riječ je o generaciji koja je mladost provela u doba rata i revolucije, Hitlera, Pavelića, a kasnije tvrdog komunizma iz druge polovice četrdesetih, teško da ćemo im, unatoč nekim kasnijim nedvojbeno dobrim razdobljima, moći pripisati epitet najvećih sretnika. Generaciju četrdesetih možemo eliminirati kao ratnu, poratnu i gastarbajtersku, jer bili su premladi da aktivno sudjeluju u građenju novog sustava, opterećeni vlastitim ili obiteljskim sjećanjima na tužne godine, a prestari da bi uživali u kratkom procvatu kreativnog Zagreba i drugih urbanih središta početkom osamdesetih. Rođeni tijekom šezdesetih, unatoč samopouzdanju zbog odrastanja u stabilnom sustavu, postali su čvrsti kandidati za “obrazovanu emigraciju”, jer taman kad su najstariji među njima navršili 20 počelo je urušavanje jugoslavenskog zajedništva, domaće perspektive su se gasile, a mogućnost putovanja (krajem šezdesetih građani dobili putovnice i pravo na malu količinu deviza, sjećam se vlastitih roditelja i njihovog prvog veselog odlaska u Italiju, odakle sam dobio vestu) i medijska šarolikost već su davali previše mogućnosti za usporedbu s drugima, čiji se život činio boljim. Generacija iz sedamdesetih jednostavno je zakasnila na sve osim na ratnu euforiju i ne uvijek ugodan zamah poratnog buđenja tržišta i učenja demokracije. Shvatimo li, na kraju, one iz osamdesetih kao “graditelje budućnosti”, u tom nabrajanju ostaju nam nepokrivene pedesete. A preskočio sam ih namjerno, i ne samo zato jer je to moja generacija.

Oni kasniji, koji su stizali šezdesetih i sedamdesetih, već su se od početka života vozili u boljim automobilima, svi su imali telefone, i više se ne mogu sjećati prvomajskih parada na koje se moralo ići i grandioznih dočeka političara, na koje se također moralo ići. Oni s početka šezdesetih, doduše, još dobro pamte da za njihovu djecu nije bilo papirnatih pelena (paketi su stizali preko dobavljača iz Austrije ili Italije) i pouzdano se sjećaju tapkaroša devizama pred vratima svih velikih banaka. Zašto oni nisu najsretniji? Zato jer je, taman kada su počeli živjeti samostalno sve krenulo nizbrdo. Ostale su im tek tri “Markovićeve” godine. Dali su možda najveći broj rezervista u domovinskom ratu, najviše ih je danas s PTSP-om... Od početka im je cilj bio pred prozorom, vidjeli su ga, samo što prozor nikako da se otvori. Generacija šezdesetih dala je možda najveći broj visokoobrazovanih emigranata. Za razliku od zidara i sobarica, sada su preko granice odlazili arhitekti, liječnici, fizičari... Odlazili su da ostanu u svojim novim domovinama.

Sedamdesete su, općenito gledajući, bile dobro razdoblje. Postšezdesetosmaška atmosfera osjetila se i u Hrvatskoj (Jugoslaviji), ideje su bile snažne, a plaće dobre, čak je i marihuana još bila relaksacija, a ne biznis. Odrastali su u relativnom blagostanju najtržišnije i najotvorenije socijalističke države, hrvatski BDP bio je 25% iznad državnog prosjeka (slovenski čak 93 posto, do danas smo ostali zavidni), a nezaposlenost je bila na nezamislivo niskim stopama - između 6 i 8 posto. Da osamdesetih sve nije otišlo nizbrdo, generacija sedamdesetih bila bi u raju. Pomalo mračan plus - maturanti iz bogatijih obitelji rat su proveli sklonjeni na studiju na nekom od boljih sveučilišta.

Rođeni pedesetih, da im se sada vratimo, zadovoljavaju oba najvažnija Friedmanova parametra: materijalno im je standard od početka bio bolji nego generacijama prije njih, i imali su osjećaj da svojoj djeci mogu pružiti više nego što su sami imali priliku dobiti. Pedesete su bile vrijeme ekonomskog buma i najvećih stopa rasta. Jugoslavija se u to vrijeme pridružila klubu zemalja s najbržim gospodarskim rastom na svijetu. BDP je divljao sa stopama između 10 i 15 posto (od 1952. do 1965. hrvatski prosjek bio je 9,5 posto godišnje). Takav razvoj pratio je i porast optimizma. Pozitivno raspoloženje još više je naraslo uvođenjem koncepta samoupravljanja (pokazalo se kasnije - prilično disfunkcionalnog), kada su zaposleni u društvenim tvrtkama stekli osjećaj da, za razliku od stanovnika tvrdih komunističkih zemalja, ipak sami upravljaju svojom sudbinom. I nisu bili jedini koji su tako mislili. Kada je Američko društvo ekonomista nominiralo zagrebačkog profesora i velikog zagovornika samoupravljačke ekonomije Branka Horvata za Nobelovu nagradu, povod je bila njegova knjiga “Politička ekonomija socijalizma”. Horvat se zalagao za tržišnu varijantu socijalizma, svojevrsni koktel socijalne demokracije i tržišne ekonomije, a zbog oštre kritike neučinkovitosti socijalističke birokracije, knjiga je bila “sumnjiva” hrvatskim izdavačima pa je prvo objavljena na engleskom, u SAD-u 1982., gdje je odmah bila proglašena “ekonomskom knjigom godine”. Hrvatsko (jugoslavensko) izdanje doživjela je dvije godine kasnije, a dvadesetak godina nakon toga (2001.) postala jednom od temeljnih ekonomskih publikacija u Kini, koja se oštro zaokretala prema tržištu.

Priznajem da kao pripadnik “najsretnije generacije” nisam u to vrijeme bio previše impresioniran Horvatom. U to doba više me zanimao pravi život. Zagreb je tada (zajedno s Beogradom) bio u jednoj od svojih rijetkih, ali ponavljajućih, faza kada ga se moglo smatrati kulturnim žarištem. Već otprije bili smo navikli na odlične izložbe i snažna gostovanja klasičnih glazbenika. Sredinom sedamdesetih imali smo i prvi koncertni bum s Rolling Stonesima, Zappom i nizom drugih vrhunskih pop-rock atrakcija koje su ranije zaobilazile “zemlje iza željezne zavjese”. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih novovalna je scena bila toliko snažna da su tada još utjecajni londonski tjednici New Musical Expres i Melody Maker pisali o “uzavrelim zagrebačkim noćima i uzbudljivom clubbingu”. I Muzički biennale je bio na vrhuncu, kontinuirano rastući još od 1961., dovodeći u Zagreb sve - od revolucionarnih Cagea, Lutoslawskog, Reicha i Stockhausena ranijih godina, do uzbudljive novovalne buke Gang of Four 1981., kada je Biennale izašao na ulice i napokon osvojio Zagrepčane od tada neponovljenom mješavinom “ozbiljne” glazbe i ultramodernog pop-art performancea. I da, većinu toga financirala je država, kao i Univerzijadu šest godina kasnije, kada je Zagreb još jednom eksplodirao životom metropole, između ostaloga zbog Eurokaza koji je doveo furioznu La Fura dels baus, ali i BP-cluba Boška Petrovića, koji je u taj nevjerovatno mali prostor od tada uporno dovodio najveće zvijezde modernog jazza (“Najmanja kupaonica u kojoj sam ikada svirao”, komentirao je u proljeće 1989. Joe Zawinul iz Weather Reporta). Onda je početkom devedesetih netko ugasio svjetlo.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Hm, na ovo se moram rasplakati, ipak sam zagrepčanec.
Oš komentar?
Neš, znam, jer bi bio pregrub, čak i za ovaj forum.

_________________
Sve što sastaviš raspadne se prije ili poslije

Ponukan ovim pisanjem o Todoriću, eto malo ovdje, makar je sve slična tema.
Recimo u soc-u je bilo političara na visokom funkcijama, ali nisu krali.
Sve što su uživali, a bilo je tu raznih vila i sl. nije bilo njihovo već društveno.čak i automobili.Tito je svoje bogatstvo (nikad se neće znati koliko je) više-manje dobio na poklon od stranih državnika.Npr.Brioni (Brijuni) gdje je imao jednu od stotinjak rezidencija po YU (otok Vanga), jel to pripalo možda Jovanki ili sinovima?
Dok je Stari mogao držao je kontrolu, kasnije pak sve je bila borba za vlast, ali se nije kralo, jednostavno nije bilo potrebe.
Evo primjera kako se živjelo iz prve ruke.10-tak godina sam radio u soc-u kao neki direktorčić.Plaću nikada nisam taknuo, sve sam ostavljao ženi u ladici, a bila je pozamašna za ono doba.
E, u čemu je caka? Pa naravno službeni auto, puna bondovka naruđbenica i kaj mi je više trebalo.
Mito i korupcija su bile janjetina i oblokavanje sa poslovnim partnerima.
Da SFRJ je bila prezadužena, ali se dobro živjelo do 90-te.
A kaj je sad samoobstojna rvacka koju smo svi željeli.
Pa danas svi kradu svakoga, to nije ekonimija koju sam ja učio.
E sad, da se vratimo na mlađe, koji nisu radili u periodu do 90-te.Istina izgubljena generacija, nit su probali socijalizam, nit tzv.demokratiju.
Pa danas moraš imati svoju firmu ako se oćeš zaposliti, a naravno i propasti jer ti Sanader npr.nije brat od tetke.
E,jbg. drugi ljudi, drugi običaji.
Evo vam malo ideje za

_________________
Sve što sastaviš raspadne se prije ili poslije

Drazenko daj se uozbilji. Ne treba muljati novim generacijama ako se bas i zelis baviti politikom. Kralo se, ali to su bili pik zibner lopovi prema ovim danasnjim. Prije se lova trpala u vrece za smece a danas jednim klikom ode na Cipar.



Well, zelio ju je moj stari i jos par ljudi koje znam. Ostatak je bio prisiljen, izmanipuliran ... etc. Shvrecegovskom propagandom i ostalim utjecajima. Ex YU je bila donekle korektna, trebalo je neke stvari promijeniti ali oko toga se jednostavno nije mogao postici koncenzus. I da bude jasno, Slobo je taj koji je pokopao jugu.
Izbora nismo imali a ne da smo ju zeljeli.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Drazenko daj se uozbilji. Ne treba muljati novim generacijama ako se bas i zelis baviti politikom. Kralo se, ali to su bili pik zibner lopovi prema ovim danasnjim. Prije se lova trpala u vrece za smece a danas jednim klikom ode na Cipar.


To je bila sića, a moral je ipak bio viši.
Politikom se ne kanim baviti, ali ovo je moje iskustvo iz ondašnjih vremena.
Radnici nisu imali šta krasti (osim onoga što proizvode), a rukovodeća struktura nije imala potrebe.
Radio sam puno s austrijancima, davali su lovu ispod ruke, ja sam to odradio raznim programima za kase (automatska naplata), ali nikad nisam uzeo novce da guram jednu ili drugu firmu, iako sam imao tu mogučnost.
Stvar morala (čitaj gluposti)
Danas nemam morala, negdje se izgubio, a sirotinja sam.

_________________
Sve što sastaviš raspadne se prije ili poslije

Chromex ne muljaj, ipak si ekonomist. Dovoljno je otići na stranicu od HZZ i tamo vidiš da je teza o punoj zaposelnosti za vrijeme Juge mit! Nezaposlenih je uvijek bilo od 60 000 - 100 000. Ako tu sada pribrojimo i brojne gastrabajtere koji su dobili priliku da odu van, jer posla nije bilo, došli bi vjerojatno do podatka od nekih 150 000 - 200 000 nezaposlenih.
Sad će netko pametan reći: A sada ih je 350 000!!
Ako u jednadžbu ubacimo tehnološke promjene i pomicanje društva od proizvodnje prema uslugama (proces započet početkom 80-tih) i robotizaciju, gdje za istu proizvodnju je potrebno 10 puta manje radnika, dolazimo do činjenice da je onaj ekonomski sistem bio truba i samo prividno funkcionirao, dok je ovo realnost. Ali put soc-a je bio jasno utaban: ravno propast bez stajanja.
Ne postoji naćin da ekonomski obraniš plansku ekonomiju tadašnjeg vremena. A ti probaj.

Broj nezaposlenih ću sutra javiti po godinama, samo računaj da je juga imala puno više ljudi nego danas rvacka.Napravit ću grafikon.
Ovo drugo, pa jugu, a nažalost ni rvacku nikad nisu vodili ekonomisti, to je zadnje smeće, bolje da je ministar financija mesar, ribar, bilo tko.Ekonomisti nemaju pojma.
Ministri se mijenjaju, vlade isto, ali staff ostaje uvijek, apolitičan, ne zanima ga ništa osim plače s državnih jaslica.Rade što im mesar naredi i sretni da imaju posao.

_________________
Sve što sastaviš raspadne se prije ili poslije

Govorio sam o Jugi, ali brojke koje sam okvirno naveo su za SR Hrvatsku. Ima na HZZ grafikoni. Nezaposlenost će stalno rasti, jer uz razvoj tehnologije opada potražnja za radnicima. Tko god tvrdi da može značajnije smanjiti nezaposlenost je lupež lažljivi

Pitaj ga za broj ovaca u jugi 48-me, to zna napamet.

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Moram ovdje podržati Chromexa... jer je u pravu...
Pa što je bio New Deal nego planska ekonomija????
Bolje i planska ekonomija nego ovo danas - uostalom, "Tito je krao ali je i nama malo dao"...
Uistinu se moram zapitati gdje ste vi to živjeli do 1990... pa nije svijet počeo sa krivoustim...

Postojalo je vrijeme do Rankovićevog pada i nakon njega u političkom smislu, kad počinje otvaranje Juge prema Zapadu uz gospodarski uzlet u 60-tim, koji je i doveo do pada stare garniture. Potom se javlja liberalni pokret unutar SK - Savka i Miko, ali puno više liberali u Srbiji - Latinka Perović i društvo oko nje su bili 20 godina ispred Savke i Mike i zato je Tito nagazio proljećare, da bi bez pogovora srušio liberale u Srbiji...
Potom dolazi sretno-nesretni ustav iz 1974-te. Sretan jer je dopuštao konfederalnu udrugu i nesretan jer je zaduživanje u inozemstvu dopustio republikama. I tu je početak kraja Hrvatske - zadužujući se i ne ulažući u stvaranje novih vrijednosti više od 40 godina danas smo tu gdje jesmo. Ali i tad, kao i danas, krivi su nam bili drugi - MIS u Splitu, nerazvijeni i lijeni Kosovari, Olimpijske igre u Sarajevu, Mika Špiljak i Milka Planinc, Slobo...

I u takvoj situaciji kada nezaposlenost raste, nacionalne tenzije bujaju i izbijaju u prvi plan - umjesto Economista, čita se Danas i Mladina... Marković se pojavljuje prekasno, uloge su već podijeljene...

OK, rat je unazadio Hrvatsku, ali u svakom ratu ind. proizvodnja raste - u Hrvatskoj nije rasla, nego je opala, mi nikad nismo krenuli s proizvodnjom za vojne potrebe (ovo je jedan od ključnih dokaza da je čitav sukob dogovoren, koliko god to zvučalo nekome grubo)...

A što se tiče kvalitete života, on je sigurno bio 100 puta bolji krajem 70-tih nego danas. Za 10 dinara - nasmijanog rudara (kojeg se očito neki ne sjećaju) mogao si kupiti: kruh, mlijeko, 2 kg naranči, banane i još ti ostanu 2 banke za kino i kokice! Zaboravio sam i čokoladu - ne ovo sranje od 80 grama, već 250 grama... s puno kakaovca...

Razumijem ja svog strica koji je iz domaje pobjegao krajem 50-tih, jer on nije doživio doba iz 70-tih kad mi ne vjeruje kako se dobro živjelo... dok ne dođe ovdje... da bi nakon par dana promjenio priču - pa vi svi imate kuće od cigle, vozite automobile, ljetujete, ne živi se ovdje tako loše...

Jer je onda "direktor" napravio vikendicu i kupio Mercedes, ali nije sjebao firmu i još bio nagrađen otpremninom i novom firmom. A ako je pokušao tucao bi kamen na Golom...

A prvi privatnici se javljaju u Jugi, još za Rankovića, tokom 60-tih, što se isto uporno prešućuje zadnjih 20 godina.

Potom Stipe Šuvar i njegova reforma školstva. On ju je samo odobrio, a reforma je bila zadnja koju su na ovim prostorima provele stručne osobe skupljajući iskustva iz cijelog svijeta, osobito EU zemalja te SAD-a i Japana. I tad je bilo zahtjeva za državnom maturom ali se od toga odustalo. Zašto? Proučite malo Francuske probleme sa samoubojstvima djece i roditelja nakon neuspješne državne mature... ili pričekajte jedno 50 godina da se o sličnim slučajevima progovori i kod nas.

A koliko u Hrvatskoj fali radnika, to se svi možemo uvjeriti na stranicama HZZ-a. I primjer iz Slovenije - preko 30% natječaja koji su raspisani prošle godine još uvijek su otvoreni jer nemaju radne snage. Zašto? Neće Slovenac raditi poslove koje su radili "Južnjaci".

Samo u 80-tim je svaki tokar i bravar čim završi školu imao veću plaću od profesora u srednjoj školi. Što također nije ok, ali pokazuje trend kojim HR mora ići a ne provode se nužne reforme.

Meni je neshvatljivo da uopće uspoređujemo to vrijeme i ovo danas - vrijeme kapitalističkih pljačkaških predatora i izrabljivača...

A tko misli da će se ikad više na ovim prostorima živjeti bolje nek uzme Kremanska proročanstva i dobro ih prouči...

_________________

Devils Marble EVO, Nautilus Oddy klon, Hercules...
ipv Mini, Kaya lite v2+ klon