Jedan od osnovnih zakona novinske reportaže glasi: što više imena. No, ovo će biti reportaža bez ijednog imena. Razlog je razumljiv: ljudi koji skupljaju boce po kontejnerima, a upravo se njima u ovoj reportaži bavimo, u pravilu nisu skloni o tome govoriti javno. Čak i ovako, uz zajamčenu anonimnost, vraški smo se namučili da neke od njih nagovorimo na razgovor.

- Najviše ih je ujutro oko devet, tad je najfrekventnije. U ovo vrime oni obilaze kontejnere i skupljaju, ali pričekajte do tri ure, oko tri dolazi jedna gospođa šta se samo time bavi - veli mi djelatnik stanice za otkup ambalažnog otpada na kraju parkirališta velike “Konzumove“ trgovine na Stinicama, na sjevernom rubu Splita. Tek je dva popodne, valja se, dakle, smrzavati pun sat vremena, ali nema druge.

Svako malo netko parkira i izvadi kakvu vrećicu s nekoliko boca iz vlastitog kućanstva, pa se s dobivenim računom uputi do trgovine. No, nama trebaju oni koji dolaze sa zakonski maksimalno dopuštenih 80 boca, što im uz cijenu od pola kune po boci jamči “dnevnicu“ od punih 40 kuna. - Ovo je na kraju grada, bit će vam dolaze samo oni šta imaju auto? - pitamo čovjeka. - A, nije - veli on. - Ima ih dosta šta dođu pješke, prilaze priko mosta s vrićom na ramenu. Ili guraju na kolicima.

Od čovjeka doznajem da mu u stanicu s bocama dolaze ljudi iz svih socijalnih slojeva, od teške sirotinje do situiranih građana koji donose prazne boce isključivo iz vlastitog kućanstva. - Kontejneraše nekako odma moš pripoznat, kako bi reka... Al ima svega, znaju doć u džipovima, skupim autima. Nikad neću zaboravit kad je ovo lito, po najvećoj vrućini, doša tip u BMW-u, iks šestica, čeka je više od uru vrimena za 12 boca. Za šest kuna je čeka, ej, a BMW vozi.

Nisam moga virovat... - kaže čovjek, i nastavlja: - Ove kontejneraše ja zovem “profesionalci“, i “profesionalcima“ je sve teže, jer sve više ljudi ne baca prazne boce nego ih nosi na otkup, pa se u kontejnerima više ne može nać materijala ka prije. A ima ih šta donesu samo po dvi-tri boce, dođu doslovno po kunu. Velika je danas kuna... Pitamo čovjeka dogodi li mu se da ljudi s bocama počnu ispred njega jadikovati i žaliti se na život i kurvu sudbinu. - Više ne - kaže on. - Ja sam tu već šest-sedam godina, skoro od početka otkupa boca, pa mogu pratit. U početku ih nije bilo puno i zna si svima sve o ciloj familiji.

A sad više niko ne priča, točno vidiš da je ljudima dosta svega. - Znači, sad je više ljudi više nego prije koji se ovim bave? - pitamo. - Više, više - potvrđuje čovjek. - Al donosi se manje boca. Jer je sad veća konkurencija. Reka sam ti: ko je baca boce, više ih ne baca. Uto se kraj nas parkira automobil, na zadnjem sjedištu dvije velike vreće, napunjene bocama. Iz automobila izlaze muž i žena u trenirkama, svak vuče svoju vreću.

Odmah vidiš da su “profesionalci“, odnosno da su donijeli zakonski maksimum boca, svaki po 80 komada, ukupno 160: znači, ukupni inkas će iznositi 80 kuna. Vidiš i da čovjek češće dolazi ovamo jer se srdačno javlja našem djelatniku, a ovaj ga istim tonom pita gdje su mu djeca. - Jedan je u školi, a ovo dvoje su doma - odvraća muškarac u trenirki. Prilazim mu, predstavljam se, garantiram anonimnost, ali ne pomaže: - Neću ništa pričat, dosta mi je svega - kaže čovjek odrješito. Ipak, pet minuta kasnije, kad mu je supruga s računom od boca ušla u trgovinu, čovjek se otvori:

- Kažu, nemoj ić u kontejner! A koga je kontejner ubio? Nisam glup, znam prepoznat narkomansku špricu, da se ne nabodem. Šta mi se može dogodit u kontejneru? Mogu se jedino razrizat na staklenu bocu, neš ti. Al kad se sitim, u početku mi je isto bilo teško uć u kontejner, nezgodno nekako... Sad sam se navika. Riječ po riječ, doznajem da čovjek ima 46 godina, ratni je vojni invalid, ima vojnu mirovinu. - Imam mirovinu od pet i po iljada kuna, al mi je kredit tri i po iljade, pa mi ostane samo dvi iljade za život.

A šta ćeš sa dvi iljade kuna kad je nas pet u kući. Žena ne radi, a troje dice imam, mala ide u vrtić, a ovo dvoje u školu. Moraš ih obuć, naranit. Šta ću, moji su. Pitam ga za radno vrijeme: u koje doba dana obilazi kontejnere? - Radim od zvona do zvona - kaže on, pa ga molim da bude precizniji. - Ujutro odvedem malu u vrtić i idem tražit boce do tri ure. Onda skupim malu iz vrtića, odvedem je doma, na brzinu ručam i opet u potragu do navečer. Moraš svaki dan ić, bar deset boca dnevno.

Evo, za ovo mi je tribalo tri dana. A šta će žena sad kupit za tih 80 kuna: kruv, mliko, malo salame, i ako ostane, neku čokoladu za dicu. A ja sam tri dana skuplja. Pitam ga uzima li katkada slobodan dan. - Idem svaki dan, osim kad je baš nevrime veliko. Koliko sam puta pokisa obilazeći kontejnere... I moram reć, svaka kiša mi sve teže pada. Valjda kako idem stariji... Potom molim čovjeka da mi kaže postoji li kakva teritorijalna podjela među “profesionalcima“, u smislu da se zna tko gdje može skupljati boce, da se ne zadire u tuđi kvart.

- Ma kakvi, ja idem po cilom gradu - veli on. - A bude li sukoba s drugim skupljačima? - pitamo. - Nema toga. Bilo je u početku, jednom mi neka baba u Spinutu upala da je to njen kontejner. A ja kažem: “Ma je li, bogati, a di piše tvoje ime?“ U početku su se ljudi znali posvađat, ali sad samo šute. Svima je kriza, pa računaju da ljudi lako planu, pa onda nema smisla svađat se, da ne bi ispala kakva pizdarija. Zanima nas i postoji li neki dio Splita ili kvart gdje je ponuda praznih boca izdašnija nego drugdje.

- Najbolje je otić u neki od ovih klubova ka šta je “Hemingway“, kad je neki party ili koncert, pa posli partyja omladina ostavi puno boca. Na neki način, naš sugovornik je već veteran u ovom poslu, jer se skupljanjem boca bavi još od samih početaka otkupa, tamo negdje od 2006. godine. - U početku je bilo dobro, tamo 2006. godine. Nije bilo puno ljudi šta su skupljali, ali sad je gadno, kontejneri su poluprazni, malo ko još baca boce, svi nose na otkup. Moraš cili grad obić za napunit kesu...

Kažu, doće nam Grčka, a ja kažem da je već došla. Još bi čovjek pričao, ali žena mu upravo dolazi iz trgovine sa spizom, pa se pozdravljamo. Do kraja radnog vremena otkupne stanice na “Konzumovom“ parkiralištu, dakle do 16 sati, još je nekoliko ljudi došlo s vrećama od po 80 boca, ali nitko nije želio razgovarati s novinarom. Neki bi bi promrmljali da im se žuri, a neki bi samo prošli pokraj novinara kao pokraj turskog groblja, čim bi čuli što ga zanima. - Jel vidiš koja tišina - kaže mi djelatnik stanice, pokazujući rukom u pravcu obližnjeg škvera. - Prije je otamo i nediljom klapalo, a sad evo radni dan, a ništa se ne čuje. Kad bi prije došli iz škvera na marendu, to je bila prava vojska, a sad nema nikoga...

Monolog gospođe s Pujanki

- Zašto skupljam boce?
Muž mi nema primanja, osim 270 kuna mirovine šta je bio u domobranima, sin ima socijalnu pomoć 600 kuna, a moja je penzija 1635 kuna, pa sad računaj. Koliko? Dvi i po iljade? E, a nas troje. Radila sam ja u “Jugoplastike“ trideset i jednu godinu, od 1969. pa dok se nije ugasila. Pa sam bila na birou četri godine, i onda 2004. otišla u prijevremenu penziju, u pedeset i trećoj godini. Počela sam skupljat boce odma 2006. godine. Kako nabavljam? Nekad mi susidi donesu, al najviše idem po kontejnerima. Idem večeras, prvo do “Victe“, ima tamo dva dućana, pa dok obiđem kontejnere po kvartu... Ne idem u grad, to mi je daleko. Prodajem u “Tommyja“, ispod nadvožnjaka. Zašto idem naveče? Jer po danu ima puno svita. Ma ne zato da me ne vide, šta me briga ako me vide, nego je po danu gužva oko kontejnera, naveče ima više boca. Ako me policija trevi, onda mi i oni daju svoje boce, i omladina mi dade... U koju uru idem večeras? Idem u jedanaest i po. Zima? A obučem se, uzmem jaketu. Staviću rukavice večeras. Jel ima svađe čiji je kontejner? Bilo je i vikanja, zato ja idem samo u svoj kvart, pa nema ko vikat. Uvatim svaki dan trideset-četrdeset kuna. Kad mi dođu unučad, imam im za sladoled, i to mi je dosta. Znate šta ću vam reć: nisam dužna režije, nisam dužna u dućanu, imam za skuvat mužu... Nije, nije mi neugodno. Sad ih više skuplja nego prije šta je bilo. I mladi ljudi, šta ih nisam nikad vidila da to rade. U početku smo bili samo mi penzioneri, pa se sretnemo, pa se pozdravimo: “Ima li zarade?“ Najbolje je iza vikenda, najviše boca ima ponediljkom i utorkom. Ma prezadovoljna sam, nikad mi bolje u životu nije bilo...

Damir Pilić

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.

Mišljenje je, što bi rekao Harry Callahan, kao stražnjica, svatko ga ima. Za jedne je tako uvođenje novih poreza usporedivo sa srednjovjekovnim guljenjem bezubih kmetova, dok drugi smatraju kako je riječ o potrebnoj i hvalevrijednoj akciji europejca Slavka Linića.

Gospođa zbog koje je nastala ova priča o porezu na imovinu, međutim, ne razmišlja. Ona, naime, nema ništa. A od ništa − djeca to, za razliku od hrvatskih ministara, još u prvome razredu nauče − možete do iznemoglosti oduzimati, ali rezultat se neće promijeniti. Ništa ostaje ništa.

Gospođu − ne bojte se, ima ona i ime, JMBG i OIB, ma sve što je u Hrvatskoj potrebnoj kako bi se prema vama ponašali kao da ste nitko i ništa − sreo sam u trgovini jednog velikog domaćeg trgovačkog lanca.

Moja je košara bila puna, a njezine nije ni bilo. Prišuljala mi se poput špijuna prerušenog u bakicu i sve kao da nije njen posao, ne gledajući me u oči, priupitala me, spremna zakašljati se i odustati ako itko primijeti naš slučajni susret, imam li karticu za skupljanje bodova u tom trgovačkom lancu.

Nisam se odmah snašao, nije mi bilo jasno o čemu stara govori i malo je nedostajalo da je, baš poput neodgojenog tinejdžera, otpilim. Na prvu sam čak pomislio da se, zloupotrebljavajući poodmaklu dob, pokušava preko reda probiti do blagajne, a to, nevoljko priznajem, ne dopuštam ni zgodnim mamama s upišanim bebama, a kamoli babama sa staračkim pjegama.

Nakon što sam zbunjeno i, opet priznajem, neljubazno odbio prvi napad, gospođa se nije udaljila. Dapače, upravo je to i čekala, te mi je, čim sam promrsio kako nemam karticu, ponudila svoju.

− Zamolila bih vas, ako vam ne bi bio problem, da kada dođete na red provučete moju karticu. Meni bi to puno značilo, a vi svoju ionako nemate − tiho je progovorila, brižno pazeći da nam se pogledi ne susretnu.

No, nije ni trebala jer sada sam ja bio taj koji je činio sve, kada već nisam mogao propasti u zemlju, da izbjegnem njezino lice. Da sam ga vidio, ne vjerujem, naime, da bih ga ikada zaboravio.

Lice je to ponižene Hrvatske. Gladne Hrvatske. Hrvatske od koje se uzima iako već odavno nema ništa. Hrvatske koja nije moja i s kojom se ne želim ujutro buditi. Gospođa mi je zahvalila, čak se ponudila da mi pomogne kupljene stvari pospremiti u vrećice, a nakon toga nije izišla iz trgovine. Vratila se u njezinu utrobu, spuštena pogleda tražeći sljedeću napunjenu košaru.

A sve kako bi na svoju karticu dobila nekoliko desetaka kuna. Koje će moći potrošiti tek kada u trgovačkom lancu to odluče. Bodovi se, uvozna je politika domaćih trgovaca, mjesecima skupljaju, ali, za razliku od života, samo u određenim danima troše.

Vinko Vuković

_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.