|
Obamin debakl: Kako se ubrzano raspada veliki američki plan za Siriju
Ruska vojna intervencija u Siriji tek je počela, ali već sa svih strana stižu komentari i mišljenja glede reperkusija po vanjsku politiku, prije svega po vanjsku politiku SAD-a.
Mnogi analitičari, uključujući i brojne u SAD-u, slažu se da SAD izgleda poprilično nemoćno u ovom trenutku, pa čak i poniženo. Američki kolumnist Charles Krauthammer objavio je jučer tekst u listu The Washington Post pod naslovom "Obamin debakl". Sličnih tekstova se u zadnjih 24 sata pojavilo podosta.
Zašto ova situacija izgleda doista loše po Obamu? Zato jer se Rusija, izgleda, baš potrudila da tako i izgleda. Naime, ako pretpostavimo da su informacije točne, Rusija je svoju vojnu intervenciju u Siriji započela zračnim udarima na položaje militanata koje se često naziva "pro-zapadnim" zbog činjenice da su dobili obuku, novac i političku podršku od Zapada, primarno od SAD-a.
Američko ministarstvo obrane i američka CIA već godinama aktivno podupiru tzv. "opoziciju" prema vlastima u Damasku. No, postoji problem, već u samom nazivu postoji problem. Diskutabilno je reći da SAD podupire opoziciju jer ta tzv. opozicija uvelike se sastoji od poprilično radikalnih islamističkih militanata.
Naravno, ako se pita SAD, sve su to uzorni, sekularni, pro-demokratski borci koji izrazito poštuju ljudska prava. Ovo je, dakako, isključivo politička retorika koja je ponekad čak i apsurdna, ali oslanja se na američku izuzetnu medijsku dominaciju na globalnoj razini.
Trebalo je gotovo 5 godina proći da se retorika i propaganda istope. Naime, koliko god se SAD trudio ove militante prikazati kao legitimnu oporbu iza koje bi trebao stati sav progresivni svijet, ovi su se na terenu sami demantirali brojnim ratnim zločinima, ubojstvima civila, progonima manjina i suradnjom s terorističkim organizacijama.
Polako su te informacije "curile" i do ostatka svijeta. Otpor mass medija prema prenošenju istine bio je možda, bez pretjerivanja, najveći u povijesti ratnog izvještavanja. Štoviše, moglo bi se reći kako se nikakva istina o Siriji nikada ni ne bi saznala da nije bilo interneta. Snimke su curile, fotografije su curile, a počinitelji zločina nerijetko su se hvalili svojim zločinima.
U konačnici je mnogima postalo jasno (ne svima, neki i dalje slijepo vjeruju u propagandu jer im je tako jednostavnije) koga SAD zapravo podržava. No, postalo je jasno i nekima unutar američke političke strukture. Većina i dalje bez kompromisa traži samo sirove geopolitičke pobjede, ali nekim ljudima u američkom Kongresu postalo je jasno da pobjedom terorista SAD ne može ostvariti svoje ciljeve - zato je vjerojatno i došlo do američkog bombardiranja ISIL-a u Siriji, mada su te operacije bile vrlo manjkave.
Ipak, suočeni sa stvarnošću na terenu, vodeći ljudi Obamine administracije osmislili su novi plan, najlošiji do sada - odlučili su trenirati "novu" pobunjeničku vojsku koja bi, prema njihovim zamislima, trebala poraziti sve u Siriji - i Assada i ISIL.
To je bio možda i najgluplji plan kojeg je američka vanjska politika pokrenula u zadnjih nekoliko desetljeća. Upumpali su velik novac, preko pola milijarde USD (ukupna svota, ako se ima u vidu da tu postoje i brojni tajni CIA-ini programi, vjerojatno je i znatno veća) i krenuli trenirati te ljude. Obuka je vršena izvan Sirije, na prostoru Turske, Jordana, Katara i Saudijske Arabije.
No, čim su se ovi "novi pobunjenici" pustili preko granice, čim su trebali početi borbu protiv ISIL-a i Assada, ili su se predali ili su zarobljeni (vjerojatno nisu, ali Zapadnim medijima ipak bolje zvuči da su "zarobljeni" nego da su se jednostavno predali) - kome? Upravo onima protiv kojih su se trebali boriti, teroristima. Tako sada imamo situaciju da Al-Qaeda i ISIL raspolažu s velikom količinom američkog oružja i javno se hvale time.
Što reći američkim poreznim obveznicima čiji se novac godinama trošio u Siriji da bi završio u rukama Al-Qaede? Ništa, koga briga za porezne obveznike - tako otprilike razmišlja američka vlast. No, svi ovi propusti ne mogu se tek tako sakriti od javnosti. Američki mediji jesu dominantni, ali nemaju monopol.
Već u ovoj situaciji SAD je mogao, trebao, priznati potpuni poraz svoje politike u Siriji i povući se što brže. Nažalost, priznavanje poraza je nešto što SAD nema u svom žargonu. Nastavili su dalje, očekivano, i došli u situaciju da su počeli odobravati sve što se eksplicitno ne zove ISIL.
Taj suludi plan bio je na snazi mjesecima, sve do prije dva dana kada se u sukob u Siriji odlučila uključiti i Rusija. Prvo što su Rusi učinili je da su udarili po američkoj "vojnoj imovini", odnosno po militantima koji se od ISIL-a ideološki jako malo razlikuju. No, to su militanti koje je SAD stavio "pod svoje", oni su im nadjenuli laskavu titulu "anti-vladine opozicije".
Rusija to zna, ali očito ne mari. Amerika sada može samo gledati ovaj razvoj situacije. Mogu ga pokušati spriječiti, ali to bi značilo ulaženje u direktan sukob s ruskom vojskom. Toliko radikalni, nadajmo se, ipak nisu.
Sada Obamu domaći mediji prozivaju gubitnikom, a Putina neprijateljem koji ga je nadmudrio. Tako otprilike i ispada, no mora se reći da to tako uopće nije trebalo biti. Naime, upravo je Vladimir Putin američkom predsjedniku Baracku Obami ovog ponedjeljka nedvosmisleno ponudio suradnju u Siriji, suradnju na tragu velikog savezništva iz Drugog svjetskog rata. Baš kao što su se tada ideološki još znatno različitiji SSSR i SAD zajedno borili protiv nacizma, Putin je sada zajedničku borbu ponudio protiv ISIL-ovog islamofašizma, ali Obama je odbio.
Zašto je odbio? Zato jer Putin želi da Assad također bude borac protiv ISIL-a? Ne, pa to SAD već i zna - možda Obama nije primijetio, ali SAD se već godinu dana zajedno s Assadom bori protiv terorizma. To što između sirijske i američke vojske nema kontakta nije sada toliko bitno, činjenica je da sirijski i američki vojni zrakoplovi bombardiraju iste točke na karti. Obama, dakle, nije trebao učiniti ništa novo, trebao je samo reći "ok", ali nije mogao ni to, nije mogao zbog vladajuće američke ideologije.
Washington jednostavno nije bio u stanju prihvatiti savezništvo, makar i kratkotrajno, s Rusijom. Izgleda da je kocka bačena, izgleda da je Putin obilježen kao neprijatelj, najveći američki neprijatelj, i jednostavno nema suradnje.
Spomenimo i to kako se većina Europe čudi takvom strogom stavu SAD-a prema Rusiji. Europljani su bili spremni malo kazniti Moskvu sankcijama zbog Krima, ali sada smatraju da je već bilo dosta, da je ovo sve već otišlo predaleko. Pa nećemo valjda zaista ratovati s Rusijom? SAD se ponekad ponaša kao da im to ne bi odveć smetalo, jedan rat u Europi, a Europa bi se toga trebala itekako paziti.
SAD se boji Rusije, konkretnije Putina, jer u njegovoj vlasti vidi kraj svoje globalne dominacije. Strateški je to po SAD vrlo loše jer boje se nečeg čega se ne trebaju bojati - nije Rusija post-revolucionarni Iran koji će ih nazivati "velikom sotonom". Putin i danas SAD oslovljava s "naši američki partneri", ali SAD to jednostavno ne može prihvatiti.
Rusija ne želi slom SAD-a, nipošto, Rusija samo želi da SAD siđe za jednu stepenicu sa svog "jedina-super-sila" pijedestala i pritom argumentira da će to biti dobro i za SAD i za Rusiju i za cijeli svijet. Bi li zaista to bilo dobro? Svakako da bi, broj ratova u svijetu bi se neminovno morao smanjiti jer bi velike sile morale djelovati na istoj razini, a ovako imamo unipolarni svijet u kojem gotovo sve veće ratove pokreće SAD.
U zadnja dva dana Rusija je po prvi put promijenila tu svoju "slušajte dragi partneri" retoriku u onu "ako neće milom, onda će silom". Svaki ruski zračni udar na, od strane SAD-a poduprijete, militante je na neki način i udar na SAD, točnije na Obaminu politiku koja se pokazala tvrdoglavija i od one koju je predvodio George W Bush.
Američka koalicija u Siriji i Iraku je bila krajnje "kilava". Njihovi navodni saveznici - od Turske, Francuske, Jordana do Katara i Saudijske Arabije - pridonijeli su malo i ništa. Ruska koalicija mogla bi biti daleko učinkovitija, na njenoj strani sada se bore sirijska vojska, Hezbollah, iračka vojska i Iran.
Ova ruska koalicija ne planira "degradirati" teroriste, kao što je popularno izjavio Obama, ona ih planira zaista uništiti. Neki tvrde kako je to nemoguće, no nije to baš tako, neke zemlje su u tome uspjele - Alžir je uspio 90-ih, sama Sirija je uspjela 80-ih.
Amerikanci se sada prijete kako "neće biti izgurani" iz Sirije, da će pojačati svoje zračne napade. Pa neka ih pojačaju, do sada ionako nisu napravili dovoljno jer je ISIL napredovao, a imali su više od godinu dana.
No, time Obama neće spasiti svoje toliko pripremano "nasljedstvo". Ako se pak SAD odluči na još jedan kaubojski "mi smo najvažniji" potez, onda mogu samo uperiti svoje lovce na Damask, a tada će početi djelovati ruska protuzračna obrana koja je zasigurno već uglavljena na strateškim mjestima. To nas vodi u ogroman kaos i to valja izbjeći.
Obama je svoj debakl već doživio i sada mu treba što je bolje moguće omogućiti nekakav jednostavan izlaz iz ove situacije. Rusi su pokazali da se ne šale, a sada bi trebali znatno povećati intenzitet i krenuti u veliku koordiniranu akciju zajedno s kopnenim snagama sirijskih i pro-sirijskih snaga, a Amerikancima treba obećati da će sve biti gotovo do kraja godine, a onda može uslijediti i cijeli demokratski proces, amnestije, izbori, formiranje oporbenih političkih stranaka itd., ali demokratski, u pravom smislu te riječi - da sirijski narod na kraju ipak sam odluči. To bi bio pozitivni završetak jedne ogromne tragedije, na to SAD mora pristati i mora im se objasniti da stvaranje njihovih marionetskih režima na ruševinama nekoć stabilnih država više ne prolazi.
advance.hr
_________________
Ako su neki zivoti savrsena kruznica, drugi uzimaju oblik koji ne mozemo predvidjeti ni shvatiti. Gubitak je bio dio moga putovanja. No i pokazao mi je sto vrijedi.
Kao i ljubav na kojoj mogu jedino biti zahvalan.
|
Postano: 02 lis 2015 20:02 
