Jednostavno prejaka analiza danasnje Turske, nesto sto treba uci u skolske udjbenike:
Analiza: situacija u Turskoj i borba naroda protiv neo-liberalnog režima koji svoje pravo lice krije iza demokracije i stranih investitora28. svibnja 2013. održani su prvi mirni prosvjedi protiv izgradnje historijske Taksim vojne barake (iz doba Otomanskog carstva) koja bi se također trebala urediti i kao prodajni centar na prostoru parka Gezi, koje se nalazi uz glavni trg Taksim u središtu najvećeg turskog grada, Istanbula. 50-ak aktivista za zaštitu okoliša održalo je miran prosvjed protiv devastacije jednog od posljednjih većih parkova unutar grada.
Kroz nekoliko dana ovaj prosvjed prerastao je u opću narodnu pobunu protiv vlasti premijera Erdogana i njegove islamističke vladajuće stranke AKP. Eskalaciji prosvjeda prethodila je žestoka intervencija protiv skupine prosvjednika koji su se nalazili u parku Gezi. Policija je mirne prosvjednike, koji su sjedili u parku, napala suzavcem i vodenim topovima.
Vijest o brutalnom napadu brzo se proširila, ponajviše zahvaljujući društvenim mrežama, te su uskoro tisuće počele pristizati na trg Taksim u znak solidarnosti. Policija se i na njih okomila istom mjerom i ova brutalna reakcija respresivnog aparata dovela nas je u svega nekoliko dana do točke da na ulice izlaze stotine tisuća diljem Turske - prema posljednjim informacijama prosvjedi su se proširili u preko 90 gradova (foto-prilog: Stotine tisuća na ulicama diljem zemlje: Turska Revolucija u slikama).
Do danas potvrđena su dva smrtna slučaja te na tisuće ranjenih. Pojedine informacije govore kako se neke osobe nalaze u kritičnom stanju.
Tko prosvjeduje?Iz raznih izvora može se saznati kako u prosvjedu prisustvuju razni segmenti turskog društva. Lijeve i desne orijentacije, pripadnici srednje i pripadnici radničke klase. No, najizraženiji su ljevičarski elementi - socijalisti, komunisti, anarhisti te brojne progresivne skupine kao što su organizacije za zaštitu okoliša, pripadnici LGBT zajednice i slično.
U isto vrijeme prisutan je i snažan nacionalizam. Prosvjedima dominiraju turske zastave i portreti revolucionarnog turskog državnika Mustafe Kemala Atatürka.
Kemalizam na ulicamaKemal je bio vojni oficir za vrijeme Prvog svjetskog rata. Nakon poraza Otomanskog carstva Kemal je vodio Turski Nacionalni Pokret u Turskom Ratu za Nezavisnost (1919-1922). Kemalove snage porazile su znatno brojniju savezničku vojsku na čijoj strani su bile - Grčka, Armenija, Francuska, Velika Britanija, Indija, Italija, SAD i druge.
Iz ove pobjede proizašla je moderna Turska. Kemal, kojem je kasnije parlament dao nadimak Atatürk (Otac svih Turaka), tranformirao je zemlju politički, ekonomski i kulturalno u modernu sekularnu republiku. Za vrijeme njegova vodstva desile su se brojne progresivne promjene - izgrađeno je na tisuće škola, osnovno obrazovanje je postalo besplatno i obvezno, dok su smanjeni porezi seljacima.
Opus njegovih promjena, koje su zaista bile revolucionarne u to vrijeme, danas nazivamo Kemalizmom. Moderna Turska nastala je na principima Kemalizma, a jedna od najsnažnijih komponenti je sekularizam (odvajanje države od religije). Generacije turskog stanovništva, unatoč tome što se većina izjašnjavaju kao Muslimani, odrastale su u sekularnom društvu. Za mnoge stanovnike Turske - što je očito i iz aktualnih prosvjeda - sekularizam je izuzetno važna stvar.
Dolazak AKP-aDruga polovica 20. stoljeća bio je turbulentan period moderne Turske uz brojne vojne udare. Još od osnutka republike vojska je imala snažan utjecaj, do te mjere da su kontrolirali politički život u zemlji. Tradicionalno vojska, i njihovi pristaše, ističe kako je njihova misija braniti sekularizam i kemalizam u Turskoj.
2001. osnovana je stranka Pravda i Razvoj (AKP - Adalet ve Kalkınma Partisi) od raznih političara mahom iz islamističke pozadine. Unatoč činjenici da se i danas stranka AKP često u medijima predstavlja kao "islamistička", mnogi od njih odbacuju takav naziv te ističu kako su oni "konzervativna demokratska stranka".
AKP ostvaruje veliku pobjedu na izborima 2002. Do izbora je došlo nakon kolapsa do tada vladajuće koalicije DSP-MHP-ANAP. Sve stare stranke izbačene su iz parlamenta, a AKP - unatoč tome što su osvojili samo 34.3% glasova - postali su najjača stranka u zemlji. Jedina druga stranka koja je prešla prag za ulazak u parlament je bila Republikanska Narodna Stranka (CHP) koja je 2002. osvojila 19.38% glasova. Ovom pobjedom AKP-a Turska je dobila prvu jednostranačku vlast još od 1987. te prvi slučaj da u parlamentu sjede samo dvije stranke u zadnjih 48 godina.
Mnogi ističu kako se radilo o "prosvjednom glasu" za AKP, kao znak pobune glasača protiv tradicionalnih stranaka koje su bile prožete korupcijom.
AKP se predstavlja kao pro-zapadna i pro-američka stranka s liberalnom tržišnom ekonomijom kao dominantom ekonomskom ideologijom. Na izborima 2007. povećavaju broj glasova na 47%, a 2011. još i više - na 49.8%.
Već nakon prve pobjede 2002. premijer je trebao postati Erdogan, no nije mogao zbog sudske zabrane koja datira još iz 1997. godine, dok je obnašao funkciju gradonačelnika Istanbula, kada je javno recitirao pro-islamističku pjesmu za koju je vrhovni sud, prema zakonu, istaknuo da poziva na vjersku i rasnu mržnju. U pjesmi se navodi stih: "Džamije su naše barake, kupole naši šljemovi, minareti naše bajonete, a vjernici naši vojnici...". Zbog ove recitacije Erdogan je morao podnijeti ostavku na funkciju gradonačelnika te je odležao 4 mjeseca u zatvoru.
Zbog zabrane sudjelovanja u parlamentarnim izborima funkciju premijera 2002. privremeno preuzima Abdullah Gül (koji je danas predsjednik Turske), no već 2003. ukida se zabrana te Erdogan preuzima funkciju premijera te na njoj ostaje do danas.
ApologetikaPomalo je zastrašujuće kako se zahtjevi prosvjednika odbacuju ističući kako je Erdogan "demokratski izabran" s velikim brojem glasova. Zar je to argument prema kojem ćemo svjetske aktere dijeliti na dobre i loše? Možda je ovo prigodan trenutak da se podjsetimo kako je i Adolf Hitler došao na vlast također "izvanrednim" izbornim rezultatima - njegova nacistička partija NSDAP bila je pravo "iznenađenje" na izborima 1932. osvojivši 37.27% glasova.
U zadnjih 48 sati pojavila se prava bujica "analiza" koje ističu kako je Erdoganov uspjeh na izborima dovoljan razlog da se zahtjeve prosvjednika proglasi ništavnim.
Drugi argument koji se često viđa je taj da je Erdogan stabilizirao ekonomiju - opet, isto tako možemo reći i za Hitlera koji je, koliko god to zvučalo neugodno, također izvukao tadašnju Njemačku iz duboke ekonomske krize. Naravno, ovdje nije cilj uspoređivati Erdogana s nacističkim vođom, već pokazati kako su ovi argumenti u potpunosti promašeni.
A što se tiče ekonomije, tu se ima jako puno toga za reći. Zaista je čudno koliko mnogo ljudi bez imalo promišljanja uzima bez rezerve izjave o "snažnoj Turskoj" koja je postala "lider u regiji". Ovo su ništa više nego obične floskule. Pa i Hrvatska sama sebe često naziva, a tako joj i tepaju pojedini zapadni moćnici, "liderom u regiji". Turska nije nikakav lider u regiji već primarno snažan satelit daleko snažnijih zapadnih sila.
Dovoljno je samo pogledati agresivnu kampanju prema susjednoj Siriji. Turska ne može imati nikakvu korist od razbijanja vlasti u Damasku, no ipak to čini jer im je tako naređeno iz Washingtona. Da je Turska zaista "sila" kakvom je neki prikazuju, onda bi zauzela autonoman i svoj stav prema događanjima u Siriji, no to nije slučaj.
Nadalje, ovo nije prvi put da se AKP direktno pokorava interesima SAD-a u regiji. 2003. SAD je trebao izvršiti invaziju na Irak preko teritorija Turske. To se nije dogodilo isključivo zbog činjenice da je velik broj zastupnika AKP-a prešao u opozicionu Republikansku Stranku (CHP) samo kako bi u parlamentu spriječili ovu katastrofu.
Već ovi podaci otkrivaju svu nakaradnost ove turske vlasti. No, apologeti će ostati uz Erdogana sve do samoga kraja. Ako treba stvarati će pritom nevjerojatne teorije zavjere - od toga kako da SAD želi srušiti Erdogana jer ovaj normalno posluje s Rusijom, do one da su prosvjedi u Turskoj zapravo dio "rata protiv Islama".
Ekonomija i floskule oko MMF-aTursku se već godinama naziva uspješnom pričom "nadolazećih tržišta". Dok su SAD i Europa tonuli u recesiju, Turska je ostvarila znatan rast. U zadnjih 10 "Erdoganovih" godina turski BDP po glavi stanovnika narastao je s 8,500 USD na čak 14,000 USD. Godišnji rast ekonomije bio je između 6 i 8%.
No, samo ova dva podatka ne otkrivaju nam dovoljno. Ono što ne otkrivaju je velika nejednakost koja vlada u turskom društvu. Organizacija za Ekonomsku Suradnju i Razvoj (OECD) stavlja Tursku na samo dno kada je riječ o indikatorima socijalne pravde.
Posljednjih godina nejednakost je rasla u Turskoj više no u bilo kojoj drugoj OECD članici. S jedne strane iz društva je iznikla nova "islamistička" buržoazija čije se bogatstvo, ali i moć, povećavalo svake godine, dok za prosječnog stanovnika nema dobrih vijesti - štoviše, unatoč rastućem BDP-u, prosječan stanovnik 2009. je zarađivao 21% manje nego 2005. Tipične oscilacije u eri neo-liberalnog kapitalizma, ali za većinu ovo su negativni trendovi.
U isto vrijeme profiti banaka u Turskoj obarali su rekorde iz godine u godinu. Ravnoteža moći između rada i kapitala nikada nije bila toliko na strani financijskog kapitala kao trenutačno sada u Turskoj.
Ovo nije samo značajno za eru Erdogana, još od 80-ih godina Turska se kreće prema sve izraženijem neo-liberalnom modelu u kojem primarno jača financijska oligarhija i dominacija slobodnog tržišta na štetu organiziranog rada. 2001. je izbila kriza bankarskog sektora u Turskoj te je upravo iz te krize kao pobjednik izašla tek utemeljena stranka AKP.
Kroz 80-e godine neoliberalno restrukturiranje se u Turskoj oslanjalo na slabljenje valute, poticaje za izvoz i niske plaće. No, već 1988. nije se mogao ostvariti daljnji rast pa se kreće s financijskom liberalizacijom u zemlji. Krenulo se s centralizacijom bankovnog sektora, no financijska kriza izbija 1994. te tada stiže MMF sa svojim prepoznatljivim stabilizacijskim paketom.
Kriza 2001. dala je zagovornicima neoliberalizma mogućnost uvođenja žestokih pro-tržišnih reformi. Od onda dolazi do znatnog jačanja financijske elite kao i brojnih drugih elemenata koji idu uz ove reforme. Povećava se PDV i drugi porezi radnicima, dok se korporacijama smanjuju porezi, a dolazi i do gotovo potpune eliminacije poreza na uvoz i izvoz čime se pogoduju primarno domaćem, ali i stranom, kapitalu.
Masovna privatizacija i pogodna klima za strane investicije dovela je velike količine novca u zemlju. Kontinuirani rast omogućio je Turskoj da isplati MMF dugovanja te još bude u poziciji da ponudi MMF-u 5 milijardi USD za pomoć Eurozoni koja je u dubokoj krizi. Najveća glupost koja se ovih dana može pročitati na raznim internetskim blogovima i komentarima je ta da "MMF na neki način potpaljuje prosvjed u Turskoj" jer je, eto, Turska isplatila sva dugovanja. Takva teorija apsolutno nema smisla i lako se može objasniti zbog čega nema smisla - cilj MMF nije glumiti globalnog utjerivača dugova, nikad nije ni bio, već "modelirati" države da budu što pogodnije za hiper-eksploataciju od strane međunarodnog kapitala.
MMF nema apsolutno nikakvog problema s neo-liberalnom Turskom pod vodstvom Erodgana. Za MMF su problematične isključivo zemlje koje se na bilo koji način opiru ili opstruiraju uvođenje radikalnih pro-tržišnih mjera. No, Erdoganovi apolegete su domišljata skupina te "jašu val" raznih teorija zavjere pa očito misle da bi im ova sasvim zgodno mogla proći jer mnogi mrze MMF, no u isto vrijeme ne znaju koja je zapravo krajnja funkcija MMF-a.
Današnja Turska je nešto najbolje što se moglo desiti i MMF-u i svim kapitalističkim strujama koje stoje iza MMF-a.
Nadalje, Erdogan je "učvršćivao" svoju vlast poprilično mudro, naročito kada je riječ o ekonomiji. Bez obzira što u geostarteškom smislu AKP po savjete odlazi u Washington, Turska se posljednjih godina pokazala kao prava neo-liberalna destinacija pa tako u isto vrijeme odlično posluje i s Rusijom, Kinom, pa i Iranom. Za Erdoganov režim je ovo odlična stvar jer zapravo nitko na svijetu danas - osim možda Assada - ne priželjkuje njegov pad. Iran i dalje izvozi naftu, Rusija planira velike infrastrukturne izgradnje po Turskoj itd.
Ako čitate medijske izvještaje ovih dana "između redaka" uvidjeti ćete kako zapravo nitko, ni Zapad ni Istok, ne "navija" za prosvjednike te se svi nadaju kako će se ovo uskoro smiriti. Zašto? Zato jer svi vide veliki ekonomski interes od "Erdoganove" Turske. Što nam to otkriva? Da su - još jednom - aktualni prosvjedi apsolutno "autentični" i da iza njih ne stoji nitko, osim u Erdoganovim paranoičnim izjavama.
Turska iznutraO neo-liberalnim režimima, kao u slučaju Čilea, Argentine i drugdje, obično saznajemo tek nakon što su srušeni. Slično će biti i s Turskom. U svijet odlaze samo hvalospjevi, Erdogan na naslovnici lista TIME i slično.
AKP je i unutar zemlje nastojao sve uvjeriti kako su oni najbolje rješenje za budućnost Turske. Oni koji im do sada nisu povjerovali postali su meta progona.
Radnike koji su se usudili ustati protiv privatizacije dočekali su progon i represija. Skupine koje se bore za prava žena opisane su kao "marginalci".
Ovo nije samo izvana represivna vlada, ovo je i opasan režim. Godinama provode "operacije" protiv neistomišljenika najčešće se koristeći kontinuiranim širenjem definicije "terorizma". Na temelju "anti-terorističkog zakona" znatan dio socijalnog segmenta danas se u Turskoj nalazi po zatvorima.
Dolaskom u turski zatvor pojedinac ostaje bez svojih prava, a sama priprema suđenje može trajati i po nekoliko godina. U isto vrijeme uhićeni su predmet kampanje protiv njih koja se vodi u medijima koji su pod čvrstom kontrolom krugova moći. Prošlog desetljeća diljem svijeta 35,117 ljudi optuženo je za terorizam. Od toga trećina otpada na Tursku - 12,897.
Nadalje, AKP u esenciji - izvan konteksta izjava za javnost - zapravo ni nema nikakve veze s Islamizmom ili političkim Islamom. Cilj korištenja religije je uklanjanje svakog oblika otpora protiv neoliberalne ekonomske politike.
Aktualna policijska brutalnost kojoj svjedočimo nije ništa novo za turske prilike. 2011. održan je prosvjed na sjeveru zemlje zbog izgradnje hidroeleketrane. Naime, zbog izgradnje bi se prekinuo dovod vode okolnim siromašnim selima. Seljaci su organizirali prosvjed koji je brutalno razbila policija. Jedan prosvjednik je doživio infarkt zbog prekomjerne uporabe suzavce. Idući dana studenti su održali miran prosvjed potpore u Ankari. Policija je intervenirala i tamo ih uhitila 37. Bačeni su u zatvor te im se kasnije sudilo da su pripadali terorističkoj organizaciji koja je postojala 70-ih godina. Pod pritiskom javnosti studenti su ipak pušteni nakon 6 mjeseci zatvora - no, svega tjedan dana nakon policija privodi iste studente tvrdeći kako su prekršili "zakon o okupljanju".
Ovo je samo jedan primjer zastrašivanja i progona, a takvih u Turskoj ima jako puno.
Novinski izvori koji su se usudili kritizirati Erdogana i njegovu vladu našli su se u velikim financijskim problemima zbog mnogih kazni i poreznih istraga. Kada je vodeća dnevna novina Hürriyet povezala AKP sa skandalom oko dobrotvorne organizacije, država je kaznila korporativnog vlasnika, Dogan Group-u, sa 523 milijuna USD utaje poreza. Samo 7 mjeseci kasnije ponovno su ih kaznili s čak 2,5 milijarde USD neplaćenih poreza i drugih nespecificiranih nepravilnosti. U konačnici iznos je bio veći od vrijednosti cijele kompanije. Ova kampanja je poslužila kao upozorenje svim drugim medijskim izvorima da ne kritiziraju AKP. Uz to su se desila i uhićenja i otpuštanja nepodobnih novinara, stvorena je atmosfera straha.
AKP je u isto vrijeme krenuo u obračun s drugim glavnim elementom koji smatraju opasnošću za svoju vlast: vojskom. Tenzije između vojske i Islamista u Turskoj postoje još od osnivanja republike nakon Prvog svjetskog rata. 1997 vojska je svrgnula prvog islamističkog premijera, Necmettin Erbakana, i ukinula njegovu stranku Refah godinu dana kasnije.
Kako bi izbjegli istu sudbinu, AKP su optužili gomilu sadašnjih i bivših vojnih lica za planiranje državnog udara, devastirajuće i žestoko su ih progonili. 20% svih turskih generala trenutačno se nalazi po zatvorima, a u ožujku tužitelji su zatražili kazne od 15 do 25 godina zatvora za čak 364 aktivnih i bivših oficira. Nakon zadnjeg vala uhićenja skupine viših oficira pod sumnjivim optužbama da su planirali puč, turski načelnik Glavnog stožera i zapovjednici zračnih snaga, mornarice i kopnene vojske - svi su podnijeli ostavku u znak prosvjeda. Početkom ove godine Erdoganova vlada otišla je toliko daleko da je dala uhititi i bivšeg načelnika Glavnog stožera, Ilkera Başbuğa.
Erdoganova represija nad oružanim snagama predstavlja jedan jako opasan trend u turskoj politici. Imajući prošlost u vidu, može se pretpostaviti da neki zapovjednici i jesu kovali zavjeru protiv AKP-a i nužno je da vojska bude pod upravom civilne vlasti u procesu ostvarivanja demokracije. No, slučajevi protiv oficira su obilježeni optužbama da su korišteni lažni dokumenti, zatvaranja bez dokaza. Taj proces ne pokazuje da se vojsku želi podrediti državnim institucijama, već samoj stranci AKP.
Dolazak premijera Erdogana na vlast je u potpunosti promijenio smjer kojim je Turska išla skoro cijelo jedno stoljeće. Turski premijer je u gospodarstvu u potpunosti primijenio koncept neoliberalnog kapitalizma, stavio se u službu ostvarenja vanjskopolitičkih ciljeva NATO saveza, učvrstio savez s Izraelom (iako će to mnogi poricati, brojni su dokazi o izuzetno dobroj suradnji između Ankare i Tel Aviva op.a.) i Saudijske Arabije, izravno sudjelovao u destabilizaciji Sirije i islamizirao tursko društvo do neprepoznatljivosti. Erdogan je po drugi put izabran za premijera samo zahvaljujući gospodarskim uspjesima Turske, no budući da je gospodarski rast bio posljedica 'financijskog dopinga' kojega je Turskoj 'velikodušno odobrio' MMF, zemlja se sada mora uhvatiti i s posljedicama te vrste "pomoći".
Ovi su prosvjedi samo početak jednog neizvjesnog perioda za Tursku, za kojeg analitičari tvrde kako se ne može predvidjeti kako će završiti, niti se usude davati bilo kakve kratkoročne prognoze.
Da bi dobili odgovor na pitanje: da li premijeru Erdoganu zbog gospodarskog rasta treba 'oprostiti' sve ono što je dovelo do pobune u Turskoj, ipak bi trebalo navesti nekoliko primjera koji ukazuju na pravu prirodu njegove vladavine.
"U slobodi nema mjesta za nemoral"Krajem svibnja se u Ankari dogodio incident jer se 200 mladih ljudi okupilo kako bi ljubljenjem na javnom mjestu iskazali svoj građanski neposluh protiv natpisa na kojima je stajalo 'kako se putnici u metrou moraju pridržavati moralnih zakona'.
U početku ih je u njihovom naumu pokušala spriječiti policija, potom su ih i fizički napali radikalni islamisti. Oko 30 pripadnika mladeži Erdoganove islamističke stranke AKP je silom pokušalo razdvojiti parove, prilikom čega je jedan od prosvjednika ranjen nožem i završio u bolnici. Za dnevni list Hurriyet je Celal Karaman, eksponent Mladeži AKP, za dnevni list Hurriyet je izjavio 'kako se nemoral ne može poistovjetiti sa slobodom'. Laička oporba optužuje Erdogana da slijedi samo njemu poznatu 'okultnu agendu reislamizacije zemlje'.
Sudionici prosvjeda ""Free Kisses" u AnkariTurska nije zemlja za ženeUjedinjeni narodi su u srpnju 2011. objavili izvješće o Turskoj u kojem stoji kako ta zemlja, ako se uspoređuje sa zemljama Europske Unije i Sjedinjenim Državama, po broju slučajeva obiteljskog nasilja nad ženama u crnoj statistici zauzima neslavno prvo mjesto: 39% turskih žena je pretrpjelo neki oblik fizičkog ili psihičkog nasilja u krugu svoje obitelji. U Sjedinjenim Državama je taj postotak također visok i on iznosi 22%, dok se u Europi kreće od 3% do 35%. Podaci jasno ukazuju kako je stanje u Turskoj alarmantno, budući da je situacija glede obiteljskog nasilja nad ženama u odnosu na Tursku gora samo u zemljama subsaharske Afrike i na Karibima. HRW navodi kako je ruralnim predjelima Turske ta situacija još i gora jer je tamo čak 47% žena pretrpjelo neki oblik nasilja; bilo fizičkog , bilo psihičkog.
Dakle, Erdoganova vlada se ne može pravdati 'kako nije znala', no odgovor je bio neprimjeren katastrofalnoj situaciji u kojoj se nalaze žene u Turskoj. Mnogi u Turskoj su i danas uvjereni kako su 'uspjeh i karijera žene pogubni za obitelj'. To su ljudi uglavnom iz ultrakonzervativnih, islamističkih krugova i njihova vizija o tome kako bi trebalo izgledati tursko društvo ne razlikuje se od njihovog svjetonazora. Među njima je i premijer Erdogan koji je uputio apel turskim obiteljima 'da imaju barem po troje djece'.
'Nacija je snažna koliko je snažna obitelj, a obitelj je snažna onoliko koliko ima djece', izjavio je tada premijer Erdogan.
U Turskoj se od strane jednog visokog državnog dužnosnika ove riječi nisu čule desetljećima. "Impresivno" je slušati premijera dok govori o 'obitelji, naciji i domovini', međutim kada je riječ o ženama, one su za njega 'inkubatori za gomilanje djece koja će jednog dana biti stup zdravog društva'. Turski premijer je u ovom slučaju pomjerio granice i natalitet vezao za gospodarstvo zemlje.
'Jedno ili dvoje djece znači državni bankrot, a obitelji s troje djece su znak da se situacija popravlja', rekao je premijer Erdogan u prilično čudnom tumačenju ekonomskih zakonitosti.
Vodenim topovima i pendrecima na mirne prosvjednike koji žele spasiti posljednji park u centru IstanbulaKao što smo rekli, sve je počelo prosvjednim okupljanjem protiv devastacije parka Gezi u blizini trga Taksim, u srcu Istanbula. Na početku je bilo stotinjak mladih, sada već tisuće, a sve kako bi spriječili buldožere da sruše drveće za koje smatraju da je posljednja zelena oaza velegrada na Bosforu i kako je nedopustivo da se tamo sagradi tržni centar. Što se tada događa? Dan za danom, u samo svitanje, posebni odjeli policije silom pokušavaju rastjerati prosvjednike, koristeći se pri tome suzavcem, vodenim topovima i čim sve ne. O pobuni koja je uslijedila smo već pisali i nije potrebno iznova navoditi primjere policijske represije, zbog čega su u Ankaru pristigle kritike iz cijelog svijeta.
Turska na prvom mjestu u svijetu po broju utamničenih novinaraTurska je u posljednjih deset godina oborila još jedan neslavni rekord, a to je onaj u broju zatvorenih novinara. Povjerenstvo za zaštitu novinara (Committee to Protect Journalists CPJ) sa sjedištem u New Yorku navodi kako je u Turskoj 'na djelu jedna od najvećih akcija suzbijanja novinarskih sloboda u skorijoj ljudskoj povijesti'.
Premijer Erdogan pod krinkom 'suzbijanja terorizma' pokreće akcije u kojima se masovno zatvaraju novinari, a provodi i posebnu strategiju pritiska kojom uredništva prisiljava na auto-cenzuru. Udruga CPJ je uputila apel turskom premijeru u kojem se od njega traži 'da prestane sa sustavnim kaznenim prijavama za klevetu protiv kritičkih novinara, te da ih prestane javno ponižavati i zahtijevati od njih da ublaže retoriku i način izvještavanja'.
Savez s Izraelom i Saudijskom Arabijom kako bi se destabilizirala Sirija – Erdoganov potez koji nema podršku naroda"Ako Sjedinjene Države predlože uvođenje 'zone zabrane leta' (no-fly zone) iznad Sirije, mi ćemo odmah odgovoriti: Da!", za NBC je izjavio turski premijer Erdogan.
Anketa koju je među stanovništvom Turske proveo Hurriyet potvrđuje ranija istraživanja koja govore kako se većina Turaka oštro protivi neprijateljskoj politici koju prema Damasku vodi službena Ankara. Hurriyet piše kako je 55% stanovništva čvrsto pri stavu da premijer vodi pogrešnu politiku, a istraživanja koja su provedena nakon atentata u Reyhanli i incidenata na granici sa Sirijom govore kako je sad taj broj još veći.
Kolaps turskog "ekonomskog čuda"Sada bi bilo potrebno reći riječ dvije o 'ekonomskom čudu za koje je zaslužan premijer Erdogan'. Svi uglavnom navode brojke i statistike koje mu idu u prilog, a zanemaruju činjenicu da je tursko gospodarstvo ugroženo kreditima zbog kojih dug prema zajmodavcima progresivno raste i stručnjaci tvrde 'kako je turski dug tempirana bomba koja prije ili kasnije mora eksplodirati'. Osim toga u velikim problemima će se naći i obični građani čiji se dug prema bankama u samo četiri godine utrostručio. To trebaju zahvaliti kontinuiranim apelima vlade koja ih je godinama pozivala 'da troše kako bi zemlja ostvarivala gospodarski rast'.
Blisku budućnost Turske nije teško proreći. Političari će poručiti narodu 'kako su trošili iznad svojih mogućnosti i kako je vrijeme za oštre mjere štednje'. Turski narod će doći u situaciju u kojoj se nalaze Španjolci ili Grci, te ostale zemlje koje su svoje gospodarstvo povjerile 'stručnjacima' iz škole oca neoliberalnog kapitalizma kakvog poznajemo, Miltona Friedmana. Kako ovo nisu samo predviđanja "zlobnika koji iz niskih pobuda žele propast Turske", nego neminovnost s kojom će se uskoro morati suočiti Turska vlada, potvrđuju i oni koji su najupućeniji u stanje u kojem se nalazi tursko gospodarstvo, a to su The Wall Street Journal i Bloomberg.
Islamizacija Turske ide kroz obrazovni sustavErdogan je često završavao na novinskim naslovnicama zbog prisilne islamizacije Turske (naravno, ne u turskim medijima op.a), no što je od svega toga točno? Još za vrijeme dok je bio gradonačelnik Istanbula (1994.-1998.) bio je poznat po tome što je kritizirao uposlenike javne uprave zbog točenja alkohola i što se nikada nije rukovao sa ženama. Čim je 2003. stupio na dužnost premijera pokušao je studente na sveučilištu natjerati da pohađaju 'imam-hatip' nastavu, prema kojoj je 40 % predmeta vjerskog sadržaja , a ostatak su 'sekularni' predmeti.
2012. provodi obrazovnu reformu prema kojoj je roditeljima dozvoljeno slati djecu u vjerske škole već od deset godina starosti. U nekim četvrtima Istanbula su izbile oštre polemike zbog manjka mjesta u školama zbog davanja prednosti vjerskom nastavnom programu i tada je premijer odgovorio 'kako treba odgajati generacije mladih vjernika', čime je jasno poručio kakav je njegov stav po tom pitanju i tko ima prednost pri upisu.
Ne treba ni napominjati koliko je bio ogorčen jedan dio turske javnosti zbog kampanje koju je vodila vlada protiv prava žena na dragovoljni prekid trudnoće. Premijer Erdogan je tada zaprijetio 'da će vlada bez rasprave izmijeniti postojeći zakon koji ženama daje mogućnost prekida trudnoće do desetog tjedna od začeća'. Usput se mogu spomenuti i mjere zabrane i ograničenja točenja alkohola, te kada se sve to zbroji s gore navedenim, onda je sasvim jasno kako je protest nekolicine mladih u parku Gezi bio kap koja je prelila čašu, te kako je ogorčenom i isfrustriranom turskom narodu sada svega dosta.
Što će svijet s Erdoganom?Nećemo slušati prijetnje u stilu "on mora otići" s niti jedne strane svijeta, to je već sada jasno. Par stotina prosvjednika u Daraai u Siriji, ili u Benagziju u Libiji, bilo je dovoljno da se prosvjed nazove "revolucijom", no kada izađu stanovnici Turske na ulice sada već svakog grada u zemlji, to se naziva "neredima". Licemjerje izgrađeno na interesima - to je današnji svjetski model.
No, ovi prosvjedi loši su za sve one koji su stigli u Tursku dobro zaraditi. Zato bi - sada kada postaje jasno da sila neće biti dovoljna - jači akteri od njega samoga mogli uskoro "pritisnuti" Erdogana da izađe prosvjednicima u susret s nekakvom kozmetičkom koncesijom, primjerice da odustane od izgradnje u parku Gezi. Štoviše, tako nešto mu se već i sugerira, no Erdogan pokazuje kako je s godinama na vlasti razvio svoje despotske karakteristike pa umjesto kompromisa još dodaje ulje na vatru optužujući prosvjednike za "suradnju s teroristima".
Erdogan je planirao nakon ovog mandata zasjesti u fotelju predsjednika Turske - te si u isto vrijeme znatno povećati ovlasti. Možda ga ovi prosvjedi ne sruše s vlasti baš ovih dana, no već sada se može reći kako mu je predsjednički plan nakon ove pobune sada već gotovo sigurno uništen.
Možda "svijetu" - tj. investitorima - više ne odgovara ovoliko moćan Erdogan te će podržati prosvjed protiv njega taman do te mjere da ga se "spusti na zemlju". Da je Erdogan ostao u svojim "gabaritima" vjerojatno se ova pobuna, bar ne ovoliko snažno, ne bi ni dogodila. No, njegovo uplitanje u Siriju u konačnici bi mu moglo itekako štetiti. Mnogima sada postaje jasno da premoćan Erdogan nije rješenje, naročito silama Istoka.
Ni SAD-u se ovo ne sviđa jer prosvjedi ovolike magnitude nisu baš sasvim predvidljiva stvar. Za sada ima nekoliko mrtvih, mnogo ranjenih, no ako se broj mrtvih počne povećavati moglo bi doći i do još veće eskalacije, pa i oružanih sukoba. Situacija je takva da će svi nastojati spriječiti eskalaciju ovih prosvjeda, pristajući na ponešto slabijeg Erdogana kao rezime. Hoće li na to pristati i sam Erdogan? Možda neće, a tada je sve moguće.
Što će Turci s Erdoganom?Ova pobuna ima priliku postati pravom revolucijom ukoliko aktualni konflikt zadobije klasnu dimenziju. Borba protiv Erdoganovih nazadnih stavova i komentara je legitimna, no turski prosvjednici trebali bi primarno povesti borbu protiv neoliberalnog kapitalističkog sustava koji je u Erdoganovoj eri nevjerojatno ojačao na prostoru Turske.
Neki tvrde kako prosvjednici nisu dovoljno klasno osviješteni te kako je ovo pobuna "srednje klase". Možda u tome ima istine, a možda i nema. Teško je precizno secirati jedan narodni ustanak koji je tek počeo i za sada se svodi na odmjeravanje snaga s policijom. Činjenica jest da u prosvjedu sudjeluju razni slojevi društva, no i brojne ljevičarske skupine su i više nego prisutne na trgu Taksim i drugdje.
Naravno, bitno je napomenuti da mnogim prosvjednicima nije primarno "borba protiv neoliberalizma" te se ne pitaju baš svi hoće li njihova zemlja za koju godinu također naglo propasti kao i druge "uspješne priče neoliberliazma", već imaju i brojne druge agende o kojima nismo pisali u ovom tekstu do sada.
Ljudska prava su veliki problem u Turskoj. Erdoganov režim već godinama provodi masovni progon protiv novinara, odvjetnika, intelektualaca, vojnih oficira i svih drugih za koje misli da su mu potencijalna prijetnja. Erdogan pokazuje paranoidne sklonosti kakve je imao i bivši sovjetski vođa Staljin. Mediji u Turskoj su pod strogom cenzurom i prenose isključivo službenu verziju vlasti dok se u isto vrijeme u zadnje vrijeme pokušavaju proširiti i izvan zemlje na regiju namećući svoju propagandu i zemljama u okruženju.
Ipak, ove stvari ne mogu se u potpunosti kriti od naroda i većina itekako zna što se dešava s onima koji se usude kritizirati Erdogana, naročito ako pripadaju ljevičarskim skupinama. Jasno, Erdogan je neo-liberal i kao pravi neo-liberal uvijek strahuje od svih oblika ljevičarske ideologije kao i drugi neo-liberali diljem svijeta, stoga ne iznenađuje da je progon najveći protiv upravo ljevičarskih skupina.
Povrh svega toga, Erdogan nije samo pro-kapitalistički činovnik već i zadrti desničar i Islamista. U više navrata je ponovio kako bi svaka obitelj trebala imati "najmanje troje djece" kako bi se država održala mladom. Od ovakvih komentara moderno stanovništvo u velikim gradovima se s pravom grozi i gnuša, dok ga u isto vrijeme ruralni dio populacije još i čvršće podržava.
Islamizam je nešto što je Erdogan "držao u džepu" mnogo godina te nije želio s time izlaziti u javnost odmah već je polako pripremao teren - a u tu pripremu ulazi i masovni progon vojnog kadra. Korištenje religije u političke svrhe uvijek je prigodna karta za sve desničare, naročito kada im je vlast ugrožena. Tako da danas ne čudi kako Erdoganovi apologete, koji su vjerojatno i sami Islamisti ili konzervativni desničari, pričaju priče o tome kako su mirni prosvjednici u Taksimu i drugdje zapravo "borci protiv Islama".
Ekonomija je važna, no malo što je u stanju toliko razbjesniti ljude kao pokušaji socijalnog inženjeringa. To nije dobra stvar, no često se upravo to dešava. Pogledajmo na trenutak kao primjer Hrvatsku, gdje je ekonomija u jako lošem stanju, no narod - na sveopće oduševljenje pojedinih skupina - mjesecima se ne prepire oko nezaposlenosti ili činjenice da gube svaku perspektivu, već o tome tko treba imati pravo na brak, što će djeca učiti ili neće učiti o spolnom odgoju i slično. To jesu sve bitne teme, ali teme za profesionalne i stručne debate, ne za mase koje jedva da razumiju oko čega se zapravo prepiru.
No, u Turskoj se događa nešto drugo - rasprava o mnogim pitanjima uopće ni ne postoji. Erdoganova vlast odlučila je reforme po pitanju kako bi stanovnici trebali živjeti nametati isključivo uz pozivanje na "demokratski legitimitet", no to će u Turskoj teško proći.
Nemojmo zaboraviti ni Siriju, koja je možda i najveći razlog zašto se Erdogan našao pred ovolikim izazovom. Turski narod odbija uplitanje u Siriju i to su jasno poručili i u anketama i uličnim prosvjedima. Erdogan u ovom slučaju vlastiti narod uopće ne sluša već uputstva prima direktno iz Washingtona.
Počele su se gomilati informacije da su napad u pograničnom turskom gradu - gdje je ubijeno preko 50 osoba - izvele ili sirijske militantne skupine ili je napad možda čak orkestriran i od strane turskih službi s ciljem pokretanja rata protiv Sirije. Ovaj incident bio je glavni katalizator koji je potaknuo ljude na akciju, a sukob u parku Gezi bio je zadnja kap. Erdogan je ugrozio sigurnost cijele zemlje uplićući se u opasan sukob u Siriji. Turska vlada napravila je više od ikoga u procesu destabilizacije Sirije - kompletna sirijska oporba nalazi se u Turskoj, točnije u Istanbulu. Strani militanti i plaćenici prelaze tursku granicu uz pomoć turskih vlasti i međunarodnih agenata.
Erdogan se po pitanju Sirije pokazao kao izvršitelj globalnog imperijalizma nadajući se kako će ga imperijalističke sile bogato nagraditi, dati mu dio plijena, a možda mu pustiti da svoj "utjecaj" širi i prema Balkanu.
S druge strane, dok je Erdogan sirijskog predsjednika Assada nazivao "mesarom" i kojekakvih odvratnim nazivima, Bashar al-Assad je ovaj veliki izazov odradio savršeno mirno i staloženo - čak i u vrijeme najveće eskalacije isticao je kako su "turski i sirijski narod braća", rušeći svojom smirenošću Erdoganovo deranje.
S Erdoganom ili bez njegaU širem kontekstu ove situacije nije ni bitno hoće li Erdogan ostati ili ne, bitno je da je turski narod pokazao ogromnu solidarnost kakva se rijetko viđa. Zemlje koje se realno nalaze u daleko težoj ekonomskoj situaciji nisu uspjele ovako složno izaći na ulice kao što upravo sada radi Turska.
Baš ta činjenica da se Turska danas ne nalazi u ekonomskom rasulu dovoljno govori o omraženoj autoritarnoj vladavini Erdogana i njegove stranke AKP.
Prošlog tjedna prosvjedi su počeli zbog parka Gezi, dva dana kasnije su se pretvorili u pobunu protiv režima. Imajući u vidu ovaj brzo progres, ne treba isključiti mogućnost da bi prosvjedi mogli "kroz koji dan" prerasti i u pobunu protiv cjelokupnog nepravednog sistema u kojem - bez obzira da li BDP rastao ili padao - svi robuju jednoj te istoj izrabljivačkoj skupini kapitalista koji ostvaraju nemjerljivo bogatstvo na temelju tuđeg rada.
Činjenica da je Erdogan u kriznom periodu - i uz pomoć prijetnji i progona - uspio ostvariti zavidne rezultate na izborima te da je u istom periodu dovukao brojne strane investitore i na taj način proveo ogromne neo-liberalne i anti-radničke reforme, ne smije ni u jednom trenutku biti razlog da se prosvjednicima u Turskoj uskrati potpora u rušenju ovog režima.
Svaki narod na to ima pravo, tako i turski, bez obzira što pred sobom imaju režim koji u ovom trenutku odgovara možda i cijelom ostatku svijeta. To nije razlog da ih se ne podrži. Njihov ustanak do sada je bio u potpunosti transparentan, teorije o "organiziranoj pobuni" podmeću im oni koji ne žele vidjeti pad, pa ni slabljenje, Erdoganovog režima, ali i raznorazni neo-fašisti, radikalni desničari i drugi iz sličnih skupina kojima se očito sviđa ugnjetavanje naroda od strane "demokratske diktature".
Turski prosvjednici zaslužuju svu potporu i solidarnost jer nisu oni ti koji su "kovali zavjeru" protiv Erdogana, već Erdoganov režim godinama provodi zavjeru protiv njih. Policijska brutalnost režima koji se skriva iza demokracije i stranih investitora bila je zadnji udarac na koji je turski narod odgovorio složno i odlučno. Ishod je nemoguće prognozirati, no ako prosvjednici nastave manifestirati ovoliku odlučnost kao posljednjih dana, unatoč svim prognozama koje još danas tvrde drugačije, i ovaj režim - koliko god bio moćan - može pasti.
Izvori i reference::
Neoliberalism and Political Dissent in Turkey
http://www.globalresearch.ca/neoliberal ... rkey/28396Mass protests shake Turkish government
https://www.wsws.org/en/articles/2013/0 ... k-j03.htmlThe roots of Turkey's rebellion
http://socialistworker.org/2013/06/03/t ... -rebellionInequality Deepens Despite Economic Growth
http://www.turkishweekly.net/news/145890/Neoliberal Restructuring in Turkey - From State to Oligarchic Capitalism
http://www.mpifg.de/pu/mpifg_dp/dp10-7.pdfContesting Finance Capitalism in Turkey
http://www.globalresearch.ca/contesting ... rkey/30743Income inequality in Turkey
http://www.todayszaman.com/columnist-29 ... urkey.htmlThe Riddle Of Capitalism
http://www.turkeytribune.com/turkey-tri ... ism-2.htmlTurkey: another product of neo-liberalism
http://www.greenleft.org.au/node/11504The Gezi Park occupation: confronting authoritarian neoliberalism
http://www.opendemocracy.net/cemal-bura ... liberalismThe Neoliberal Restructuring of Turkey’s Social Security System
http://monthlyreview.org/2009/04/01/the ... ity-systemThe Ravages of Neo-Liberalism: Economy, Society and Gender in Turkey
http://www.jstor.org/discover/10.2307/4 ... 2068628603The Onset of Neoliberalism in Turkey, 32 Years On
http://truth-out.org/news/item/11505-fr ... 2-years-onThousands arrested in Turkey after violence escalates
http://rofnews.com/2013/06/03/thousands ... escalates/Turkey: Transactions with the Fund from May 01, 1984 to April 30, 2013
http://www.imf.org/external/np/fin/tad/ ... n_flag=YESAnkara locals set to hold ‘kissing protest’ in metro
http://www.hurriyetdailynews.com/ankara ... sCatID=341Ankara, Islamists wield knives against public kissing, one protester wounded
http://www.asianews.it/news-en/Ankara,- ... 28032.htmlLa Turchia non è un paese per donne
http://news.panorama.it/esteri/turchia- ... ogan-islamTurkish PM Erdoğan reiterates his call for three children
http://www.hurriyetdailynews.com/turkis ... &nid=38235Istanbul rocked by protests and police violence
http://www.asianews.it/news-en/Istanbul ... 28080.htmlNumber of jailed journalists sets global record
http://cpj.org/reports/2012/12/imprison ... record.phpTurkey is the world's worst jailer of journalists
http://www.cpj.org/2013/02/attacks-on-t ... turkey.phpTurchia-Siria, Ankara: «Non vogliamo guerra»
http://www.lettera43.it/cronaca/turchia ... 566771.htmTurkey's ticking debt time-bomb
http://www.atimes.com/atimes/Middle_Eas ... 30413.htmlNeoliberalizam, financijska kriza i Hrvatska
http://www.cpi.hr/download/events/abd17 ... 73c0b8.pdfOECD Offers Skeptical View of Turkey
http://blogs.wsj.com/emergingeurope/201 ... of-turkey/Rally Ending as Bernanke Exit Seen Matter of Time: Turkey Credit
http://www.bloomberg.com/news/2013-05-3 ... redit.htmlImam-hatip škole protivteža radikalnom islamu
http://www.pobjeda.me/arhiva/?datum=&id=184820D. Marjanović, N. Babić
advance.hr
FAQ
Postano: 03 lip 2013 08:41 
za advance.hr